Ode Ćiro

Legenda hrvatskog sporta, nogometni trener i bivši izbornik hrvatske reprezentacije Miroslav Ćiro Blažević, preminuo je jučer nakon duge i teške bolesti dva dana prije svojeg 88. rođendana.

Početkom 1935. godine stale su da se dešavaju neobične i dotle nepoznate stvari u Travniku.

I jedan drugi travnički velikan, Ivo Andrić, kao da je više od 100 godina prije Ćirinog rođenja znao da će se u Travniku roditi još jedna legenda kada je tim proročanskim riječima započeo svoj poznati roman Travnička kronika.

Rođen je kao osmo, najmlađe dijete Katarine i Mate Blaževića. Pohađao je Isusovačku gimnaziju u Travniku i trebao je postati svećenik. Međutim, zaljubio se u jednu časnu sestru i to je, kako je sam rekao, sve kompromitiralo.

Nadimak je stekao prilikom jedne predstave u travničkom Hrvatskom domu. Lokalni glumci koji su tamo izvodili predstave često su ga pozivali na pozornicu kako bi glumio zajedno s njima. Nadimak je jako rastužio njegove roditelje jer se smatrao pogrdnim. Za majku je njegov nadimak uvijek bio Braco, a baka mu je tako razočarana rekla da svakom tko ga nazove Ćiro kaže: „Ćiro ti glavu odsjekao i na štapu je nosao.“ To je samo pogoršalo cijelu situaciju.

Sportsko krštenje

Prvi susret s nogometnom loptom imao je s osam godina. To mu je omogućio Dino Begović Topal, centarfor Nogometnog kluba Bojna, čovjek koji će nedugo nakon toga poginuti u Drugom svjetskom ratu. Dino je uzeo šamrlu, malu klupicu koja ima rupu u sredini i rekao Ćiri da će svladati elementarnu tehniku udarca unutarnjom nogom onog trenutka kada pogodi prazninu na šamrli. Ćiro je to vrlo brzo uspio.

Interes za sport pokazivao je još od najranije dobi. Tako se u tinejdžerskim godinama počeo baviti gimnastikom i skijaškim trčanjem. Kao 16-godišnjak nastupio je na republičkom prvenstvu u skijaškom trčanju na bosanskoj Jahorini, a godinu dana kasnije na slovenskom Pohorju osvaja prvo mjesto na državnom prvenstvu u utrci na šest kilometara u kategoriji mlađih omladinaca. Prema vlastitim riječima, ostavio se skijanja u korist nogometa kada je shvatio da u skijanju nema novaca.

Otprilike u isto vrijeme priključuje se Nogometnom klubu Bratstvo iz Travnika te na poziciji napadača vrlo brzo biva uvršten u prvu momčad. Bio je premlad da igra za seniore pa su mu u klubu lažirali dokumente.

Ćiro u Travniku 1954. godine

U Zagreb dolazi 1954. godine i pod trenerskim okom Ivana Jazbinšeka počinje odlaziti na treninge Dinama. Zbog poziva za odsluženje vojnog roka nikada nije odigrao službenu utakmicu za Dinamo. Iz vojske se vratio nakon 24 mjeseca i za njega u Dinamu više nije bilo mjesta.

Igrač Lokomotive postaje 1957. godine, ali u njoj se nije dugo zadržao jer prelazi u Sarajevo gdje igra dvije godine. Najduži nogometni staž prije trenerske karijere u nekom domaćem klubu ostvario je u Rijeci gdje je igrao četiri godine. Tamo je upoznao suprugu Zdenku Đorđević s kojom je dobio troje djece.

U Švicarsku je došao 1963. godine. Najprije igra za Sion, zatim Servette, a točku na igračku karijeru stavlja 1966. godine u klubu Moutier.

U klubu Vevey 1968. godine započinje svoju trenersku karijeru. Potom je preuzeo Sion u kojem je osam godina ranije igrao i s njim osvaja prvi trofej kao trener, Švicarski kup 1974. godine. Nakon toga prelazi u Lausanne Sport, a 1976. godine u nekoliko utakmica vodi švicarsku reprezentaciju.

Plavo proljeće na Maksimiru

Nakon izuzetno respektabilne karijere u Švicarskoj, 1979. godine vraća se u Jugoslaviju i nakratko preuzima momčad Rijeke, a zatim se prvi put nakon nešto više od dva desetljeća vraća u Dinamo. 1981. godine Ćiro predvodi Dinamo na turneji u Australiji gdje momčad pokazuje dobre rezultate.

Naslovnica Sportskih novosti iz 1980. godine

Jedna od važnijih utakmica u Dinamovoj borbi za prvaka Jugoslavije bila je ona 2. kola protiv Crvene Zvezde u kojoj su oba Dinamova pogotka ostvarena iz kaznenog udarca, a bio je isključen i kapetan Velimir Zajec.

Zatim utakmica 9. kola protiv Partizana u kojoj je na samom izmaku prvog poluvremena Stjepan Deverić zabio za 1-0. Skandal je nastao kada su usred sezone Mladen Munjaković, Boro Cvetković i Zlatan Arnautović morali otići u vojsku. U 12. kolu protiv ljubljanske Olimpije, Dinamo je odigrao 2:2, a Ćiro nije bio na utakmici jer ga je pomoćni sudac Zekan suspendirao na utakmici protiv brazilskog Vasco da Game. Od pobjede protiv Vardara u 13. kolu pa sve do kraja jeseni, momčad je vodio Ćirin asistent Rudolf Belin.

Nakon poraza protiv Budućnosti, Dinamo je u zimskoj stanci zaostajao dva boda protiv vodeće Crvene Zvezde. Međutim, iz vojske su se vratili Ismet Hadžić i Cico Kranjčar pa je momčad osnažena za dva jaka igrača.

U posljednjem, 34. kolu jugoslavenskog nogometnog prvenstva, Dinamo je na Maksimiru pobijedio Budućnost iz Titograda (danas Podgorice). Završili su prvi s pet bodova više od drugoplasirane Crvene Zvezde (49:44).

Ćiru Blaževića je Večernji list proglasio Dinamovim trenerom stoljeća kao čovjeka koji je Dinamu donio naslov prvaka nakon duge 24 godine.

Dinamo je iste godine ispao u prvom kolu Kupa prvaka protiv lisabonskog Sportinga. U Dinamu je Ćiro ostao do ljeta 1983. godine, a na trenersku klupu vraćao se još u tri navrata, 1985., 1992. i 2002. godine.

Treći na svijetu

Ušavši u četvrtfinale Europskog prvenstva 1996. godine, a zatim osvojivši broncu na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1998. godine, Ćiro je zacementirao svoj ugled kao najrespektabilniji hrvatski trener svih vremena.

Hrvatska reprezentacija dotaknula je postolje kada su na Svjetskom prvenstvu u četvrtfinalu pobijedili Njemačku rezultatom 0:3 zahvaljujući golovima Roberta Jarnija, Gorana Vlaovića i Davora Šukera u samoj završnici utakmice.

Ćiro na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj

U Polufinalu protiv Francuske Hrvati nisu imali toliko sreće i izgubili su rezultatom 2:1 pri čemu je jedini pogodak za Hrvatsku postigao Davor Šuker. Međutim, ostali su na postolju odigravši za treće mjesto protiv Nizozemske 1:2, a golove su postigli Robert Prosinečki i Davor Šuker.

Trener svih trenera

Kao trener koji je zbog svojeg osebujnog stila vođenja momčadi, rada na terenu i komunikacije s igračima mogao usaditi volju i nadu svojoj ekipi, svoje je mjesto na trenerskoj klupi pronašao i u mnogim svjetskim klubovima izvan granica Hrvatske. Tako je 1985. godine od ispadanja iz prve lige spašavao kosovsku Prištinu, a 2005. godine švicarski Xamax. Bio je trener francuskog Nantesa, grčkog PAOK-a, slovenske Mure, kineskog Shanghai Shenhua, iranskog Mes Kermana, Hajduka, Zagreba, Zadra i Slobode iz Tuzle. S Hajdukom je osvojio Superkup te je jedini trener koji je osvajao trofeje s Hajdukom i s Dinamom.

U varaždinskom Varteksu je 2003. godine bio mentor današnjem izborniku hrvatske reprezentacije Zlatku Daliću. U čast svojem mentoru i dobrom prijatelju, Dalić je Ćiri posvetio broncu na Svjetskom prvenstvu u Kataru prošle godine.

Okušao se u ulozi izbornika reprezentacije Irana 2001. godine s kojom se nije uspio plasirati na Svjetsko prvenstvo iduće godine, a 2010. godine s reprezentacijom BiH također nije postigao plasman na Svjetsko prvenstvo.

Posljednju utakmicu vodio je 14. prosinca 2014. godine kao trener Zadra odigravši 1:1 protiv Splita i time zatvorio životno poglavlje svoje bogate trenerske karijere.

Izvan terena

Ćiro je za vrijeme predsjednika Franje Tuđmana bio član HDZ-a. Svijet sportskih i medijskih entuzijasta uvijek će se rado sjetiti snimke u kojoj Ćiro nakon pobjede protiv Danske na Svjetskom prvenstvu 1998. godine zove predsjednika Tuđmana na mobitel kako bi mu saopćio da su pobijedili. Nezadovoljan politikom novoizabranog predsjednika HDZ-a Ive Sanadera, Ćiro se 2005. godine odlučuje kandidirati za predsjednika Republike Hrvatske. Od 13 kandidata završio je deveti s 0,8 posto glasova, odnosno za njega je glasalo 17.847 građana.

Tarik Filipović je 2017. godine osmislio monodramu pod nazivom „Ćiro“ o životu, liku i djelu velikog trenera kojeg je sam utjelovio. Predstava igra u Satiričkom kazalištu Kerempuh.

U životu je Ćiro preživio mnogo, od teške neimaštine i siromaštva do samog svjetskog vrha. Od pitanja novinara koja ga „nikada“ nisu iznervirala do pokazivanja srednjih prstiju na ulici i povika „Ćiro pederu“ na stadionima.

Ipak, Ćiro je uvijek ostao prizemljen i realan. Čovjek koji je, sine moj, pomanjkanjem dlaka na svojem jeziku samom sebi utvarao da može galvanizirati svoje igrače, a rezultatima na terenu to i dokazivao.

Bijeli šal sada vijori na nekom ljepšem terenu.

Fotografija: Davor Puklavec/PIXSELL, B. Beribak, GNK Dinamo, EPA PHOTO DPA/ACHIM SCHEIDEMANN