Novinarstvo (ni)je najgore zanimanje
Prema istraživanju koje je nedavno u Sjedinjenim američkim državama provela tamošnja agencija za posredovanje u zapošljavanju Careercast, zanimanje novinara u tiskanim medijima najlošije je rangirano. U sklopu istraživanja obuhvaćeno je 200 različitih zanimanja, a na nepopularnom prvom mjestu novinarska struka se našla, kako navode u agenciji, ponajviše zbog visoke razine stresa koju sa sobom nosi spomenuti posao, nestalnog radnog vremena i krize novinske industrije. Odlučili smo provjeriti kako studenti Medijskog sveučilišta koji rade ili su prije upisivanja fakulteta radili u novinarskoj struci interpretiraju rezultate ovog istraživanja.
Martina Konjević (zaposlena u privatnoj televizijskoj kući):
“Ne bih se složila s tim da je biti novinar najgore zanimanje. Bilo koje zanimanje, ako ga osoba ne radi s ljubavlju ili ga radi s grčem u želucu, za tu osobu može predstavljati najgore zanimanje na svijetu. Točno je da je novinar stresno zanimanje, prije svega zbog utrke s rokovima, neizvjesnosti, rada “petkom i svetkom”, svakodnevnog snalaženja u nepoznatim situacijama, ali istovremeno novinarski posao sa sobom nosi i određenu ljepotu – mogućnost upoznavanja novih ljudi, krajeva, običaja….. Jednom kad novinarstvo čovjeku uđe pod kožu – teško ga se riješiti – barem je tako u mom slučaju.“
Božidarka Šignjar (honorarno radi na privatnoj radijskoj postaji):
“Slažem se da je zanimanje novinara postalo jedno od najgorih koje mladi čovjek može odabrati. Nekada je taj posao imao konotaciju plemenitosti, nesebičnosti i otvorenosti u davanju informacija javnosti i na neki način pružao je zaštitu ljudima. U današnjem svijetu, biti novinar je sve ono što ti etika i neka pravila novinarstva nalažu da ne budeš, pa se postavlja pitanje je li to uopće novinar? Jasno da nije. Mislim da današnji novinar treba biti “čelični vojnik” koji će imati jedan jedini cilj, a to je prvenstveno raditi u smjeru dobrobiti javnosti i spremno se boriti protiv hobotnice koja ga pritišće, od vlade, korumpiranih vlastodržaca, pa i samih vlasnika novinskih poduzeća.“
Mirela Bačić (svojedobno zaposlena u nacionalnoj TV kući):
“Pišući članke ili istražujući teme, nama novinarima vrijeme prolazi u nekoj paralelnoj stvarnosti, a pridržavanje rokova izazov je neodoljivog adrenalina. Biti novinar je strast, urođena ljubav. Anticipirati svaku informaciju kisik je koji nas pokreće. Period dana u kojemu nema nikakve potrage nama se ne događa. Nekoliko omraženih trenutaka stagnacije čine nas izgubljenima i u pravilu si takve trenutke nikada ne dopuštamo, oni su društveni luksuz kakav nama nije prihvatljiv, a još manje poželjan. Stoga, samo određene osobnosti uistinu mogu biti novinari, a tada je bespredmetno ocjenjivati je li novinarstvo uvršteno u najgore poslove ili najbolje.“
Slobodan Popratnjak (svojedobno radio na radiju i u tiskanima medijima):
“Upoznat sam s anketom i s metodologijom njene izrade. Kod nas tu informaciju nisu dosljedno prenijeli svi mediji. Zato je javnost stekla drugačiju sliku. To samo jedno istraživanje američke agencije za zapošljavanje, koje je zasnovano na statistikama i izvješćima radničkih udruženja, profesionalnih komora i sličnih institucija u SAD. Metode kojima su se istraživači vodili, po meni, ne mogu pružiti relevantne informacije o tome koje je zanimanje bolje, a koje lošije. Radio sam u tjednicima i u elektroničkim medijima i na puno drugačijih poslova. Poučen osobnim iskustvom, potvrđujem da novinarstvo stvarno zahtijeva veliki osobni angažman i odricanja. Ipak, smatram da tek rijetka zanimanja pružaju zadovoljstvo kakvo pruža novinarski poziv. Ima puno gorih i težih zanimanja, pa i radnika koji su daleko više obespravljeni od novinara.”
