Nogomet kao religija
Za nogomet često kažemo da je najvažnija sporedna stvar na svijetu o kojoj ljubitelji nogometa svakodnevno pričaju. Ako od sugovornika često čujete pitanja poput „Jesi li vidio onaj gol?“, „Tko je pobijedio?“ ili „Kako je zabio?“ – onda ste vjerojatno ljubitelj nogometa. Nogomet stvara druženje i navijačko zajedništvo, a kaže se kako čovjek ne može živjeti bez društva.
Jeste li ikad pokušali razmišljati o nogometu kao o nečemu većem ili drugačijem? Vjerojatno niste. Probajte zamisliti nogomet kao religiju ili, točnije, kao kršćanstvo. Koliko je religija zapravo slična nogometu? Teško je reći, ali da ima sličnosti – to je sigurno… A sada ćete shvatiti i zašto.
Religija je u današnje vrijeme poput neke pogodne pojave za razumijevanje temeljnih ljudskih potreba. Ali ako ste čovjek koji ima slabo religiozno iskustvo (baš poput mene), lakše ćete nogomet vidjeti kao zamjensku religiju. Iako je najbolje svratiti pozornost na usporedbu nogometa s religijom tijekom Svjetskoga nogometnog prvenstva, ono se može primijetiti i tijekom cijele godine ako o tome malo bolje razmislite.
Religija se smješta u sedmi dan u tjednu. Bog je najprije stvarao svijet, a onda je odmorio. Nogometaši mukotrpno treniraju tijekom tjedna kako bi bili spremni za nedjeljnju utakmicu. Također, nedjeljom se ide na misu, a nogometaši i navijači na isti taj dan odlaze na stadione igrati, odnosno bodriti. Zatim, misa također započinje pjesmom. Jednako tako pjeva se i na stadionu. U crkvi se pjeva ulazna pjesma, a na stadionu pjesma kluba ili nacionalna himna (ako igraju reprezentacije).
U crkvi se službenici (svećenik i ministranti) oblače u posebnu odjeću, a vjernici su također obučeni svečanije ili modernije nego što to inače čine tijekom radnog tjedna. Priznajem da sam se više puta u životu, kad sam išao u crkvu, odjenuo malo uglađenije. Sada razmislite o tome kako se igrači u nogometu odijevaju. Imaju posebnu odjeću za utakmicu. Njihova odjeća ili dresovi igraju veliku i važnu ulogu – isto kao i u religiji. Navijačke skupine, koje tvore srce navijača, najčešće imaju svoje ime i posebno mjesto na stadionu, a vjernici često pripadaju određenim crkvama ovisno o tome gdje žive.
U nogometu je, nakon što padne gol, jedan dio stadiona ushićen i u deliriju – skaču, slave i plješću. Istovremeno se, s druge strane, nalazi dio navijača kod kojeg vladaju nevjerica, suze i nemoć jer žele da se promijeni tijek vremena ili igre. No kada ni jedna momčad ne pobijedi, svi su neutralnog lica. Odlaze kući, i to ne tužni ili sretni, već ravnodušni. Kod ovakvih situacija sličnost u religiji pronalazim u ljudima. Osobe koje se mole za dobre stvari u životu – dobre ocjene, dobar posao ili zdrav život (usprkos tome što popuše dvije kutije cigareta dnevno) – mole se za čuda koja se neće ostvariti iz vedra neba ili magičnim štapićem, već samo njihovim trudom ili pukom srećom.
No to sada nije bit priče. Stvar je u tome da, ako im se čuda i molitve ispune, osjećaju ushićenost i vjerojatno malo poskakuju od sreće, a istovremeno se zahvaljuju Bogu. Ako im se molitve ne ispune, često su razočarani ili ravnodušni (ovisno od osobe do osobe).
Stadion je mjesto jakih emocija, a to je jedan od najvažnijih razloga njegove privlačnosti. Stadion je postavio i dvije krajnje emocije. Tako se radost i tuga zbivaju istodobno, odnosno dolazi do ravnodušnosti ako je rezultat neriješen. No ovdje ipak dolazimo do razilaska sličnosti između religije i nogometa. Religiozne emocije nisu kolektivne, nego osobne. Stadion je mjesto kolektivnih emocija. Kad utakmicu gledamo sami (u vlastitoj kući), ne možemo doživjeti potpunu uključenost u emocije navijača na stadionu. Tu se pokazuje važna razlika između emocija pojedinca te naše prisutnosti i uključenosti u skupinu ili zajednicu. Na stadionu pronalazimo euforično stanje sreće, pobjede, nadmoći (ili obratno). U njima se pojedinac stapa u masu. Važna razlika između religije i nogometa jest u tome što emocije u religijskom životu proizlaze iz odnosa s Bogom. Pojedinac gradi svoj odnos iznutra, a na stadionu se emocije stvaraju ovisno o rezultatu igre.
Naravno da se unutar stadiona događaju i gadljive stvari. Susrećemo se s rasizmom, vulgarizmom i nasiljem; ali, ruku na srce, ni crkva nije sveta! Stadionom će vazda vladati posebno ozračje, a jednako tako i u religiji. Ono se međusobno nikada neće križati, ali će sinonimnost uvijek postojati.
