„Najradije se nikada ne bih vratila u Hrvatsku“
Dvadeset petogodišnja Ružica iz Ludbrega jedna je od mnogih mladih Hrvata koji su sreću odlučili potražiti izvan Hrvatske. Sada se kući vraća samo za vrijeme godišnjeg odmora. Rad izvan granica Lijepe naše želja je mnogih, a Ružici se to i ostvarilo.
O odlasku u inozemstvu počela je razmišljati ubrzo nakon srednje škole: „…zbog svoje budućnosti, a jednog dana i budućnosti svoje djece.“ Naime, nije mogla pronaći posao u struci prehrambenog tehničara. Nekoliko godina radila je izvan struke; bila je administrator prodaje u autoindustriji. „Ovo je bio posao koji sam radila bez propusta, ali ekonomija me ne zanima“, objašnjava osvrćući se na to razdoblje.
Rad na njemačkom govornom području joj ne predstavlja problem; njemački jezik blizak joj je koliko i hrvatski. Naime, u Njemačkoj je živjela do osme godine, kada je s obitelji preselila u Hrvatsku. Dobro poznaje i engleski jezik, a znanje stranih jezika smatra velikom prednosti pri zapošljavanju vani. Ističe: „Poslodavci cijene znanje nekoliko jezika, posebice u djelatnostima koje zahtijevaju stalnu komunikaciju.“
„Ponekad sam pomislila da radim u Hrvatskoj“
„U 2012. godini radila sam u Švicarskoj, ali bez radne dozvole. Pronašla sam posao u ugostiteljskom objektu u Bernu. Radila sam kao konobarica, ali sam po potrebi pomagala i u kuhinji“, navodi Ružica. Primijetila je razliku između hrvatskog i švicarskog mentaliteta: „Hladni su i ne vole strance. Nekako se to osjeti.“ Ipak, zbog teških odnosa s poslodavcem, rad u Švicarskoj nije joj ostao u najljepšem sjećanju: „Ponekad sam pomislila da radim u Hrvatskoj!“ Ono što pamti su strogi zakoni kojih se, kako kaže, svatko pridržava.
Od prosinca 2013. do svibnja 2014. godine radila je u Austriji na skijalištu u gradu Flachauu. Posao je pronašla preko njihovog zavoda za zapošljavanje. „Restoran u kojem sam radila funkcionira kao studentska menza. Zbog toga mi je bilo puno lakše posluživati goste“, objasnila je Ružica. Dodaje: „Austrijanci su jako ljubazni, a gosti vrlo pristojni.“ Priznaje kako joj plaća nije bila visoka kao ona u Švicarskoj, no bila je zadovoljna; isplate su bile redovite, a za svaku radnu nedjelju primala je duplu dnevnicu. Osim plaće, primila je i božićnicu i uskrsnicu.
„Od šefa sam dobila i sezonsku kartu za skijalište“, otkriva. U restoranu radi i većina šefove obitelji, ali kaže kako je zadivljena odnosima koji vladaju: „Između obitelji i mene šef ne pravi nikakvu razliku. Odličan je u svom poslu i trudi se biti jednak prema svima. Austrijanci cijene rad, što u Hrvatskoj nije slučaj.“ Kaže kako se privikla na austrijsku hladnoću.
Velik broj stranaca iz južnoslavenskih država
I u Švicarskoj i u Austriji radila je sa strancima s kojima dijeli zajedničku sudbinu. I oni su otišli iz svoje domovine u želji za boljim životom. „Družimo se i pomažemo si, ali i pokrivamo jedni druge“, kroz smijeh govori Ružica. Otkriva kako ima mnogo stranaca iz južnoslavenskih država, a s njima može razgovarati i na hrvatskom jeziku.
Za stanje koje vlada u Hrvatskoj krivi i narod i vladajuće. Smatra da su Hrvatskoj potrebne bitne promjene: „Uvela bih švicarske zakone i austrijski mentalitet.“ Smatra da su ljudi na državnim pozicijama nedovoljno obrazovani i ne obavljaju svoj posao. Nekoliko dana nakon povratka u Hrvatsku opisano stanje iskusila je i na vlastitoj koži: „Službenici HZZ-a ponudila sam pomoć u prijevodu dokumentacije na njemačkom jeziku, no ona je to odbila. Na kraju je unijela pogrešne podatke. Da nisam primijetila, sve se moglo zakomplicirati.“
Sredinom ove godine zaposlila se na recepciji u jednom njemačkom hotelu. Na njezinu sreću, posao u istom gradu pronašao je i njezin dečko. Kaže: „Prije sam često bilo usamljena, no sada mi je puno lakše. S obitelji i prijateljima čujem se redovito, no najradije bih ih sve povela sa sobom. Da mogu, više se nikad ne bih vratila u Hrvatsku.“
Rad vani smatra prilikom koju, ako se ukaže, nitko ne smije propustiti. Svima koji žele raditi u inozemstvu poručuje: „Bitno je pronaći posao, doći i smjestiti se. Kasnije će se stvari nekako posložiti. Života iz mjeseca u mjesec više neće biti.“
