Može li ilegalno preuzimanje s interneta postati legalno
Hrvatska je, prema podacima HD ZAMP-a, 2012. dospjela na neslavno 30. mjesto na popisu zemalja među kojima je ilegalno preuzimanje zaštićenog sadržaja na internetu najraširenije. Doista, ne samo kod nas, nego i svuda u svijetu vlada trend ilegalnog skidanja sadržaja s interneta u što najčešće ulaze filmovi, glazba, knjige… Opušteno se služimo tuđim autorskim pravima, uživamo u tuđim djelima ne pitajući se više niti je li to krađa.
Propast industrije
Prema izvješću The Recording Industry Association of America (RIAA) brojke o utjecaju ovakvog ponašanja na glazbenu industriju govore dovoljno same za sebe. Od pojave Napstera 1999. godine prodaja u glazbenoj industriji je pala za 47%, sa 16,6 milijarde na 7,7 milijardi dolara. Od 2004. do 2009. godine otprilike 30 milijardi pjesama je preuzeto ilegalno, a samo 37% glazbe koju su američki konzumenti tražili je plaćeno. I ne samo to, nego se čini da je jedan od glavnih razloga služenja internetom upravo ilegalno skidanje sadržaja. Prema Information Technology & Innovation Foundation digitalna krađa glazbe, filmova i zaštićenog sadržaja obuhvaća ogroman dio korištenja interneta: 24% globalno i 17,5% u SAD-u.
Kada se konzumente pitalo koji su to razlozi koji ih tjeraju na svjesno neodgovorno ponašanje u vidu skidanja glazbe, najviše ih je (43,2%) kao razlog navelo želju za glazbom u MP3 formatu bez zaštite od kopiranja. Kao ostali razlozi navedeno su sljedeći: „to je jednostavno zgodno“ (37%) te „cijena CD-a je previsoka“ (36,5%). Tri glavna razloga za skidanje filmova s interneta su ta što je odlazak u kino preskup (43,5%), jer im je tako zgodnije i jednostavnije (42,4%), a jedan od ključnih razloga je i taj što žele sadržaj konzumirati u vremenu koje njima odgovara (42,4%).
Ljudi skidaju ilegalan sadržaj s interneta iz vrlo prozaičnog razloga – zato što to mogu. Tehnologija koja to omogućava grabi velikim koracima prema naprijed i nema smisla pokušati je zaustaviti. Također, ove brojke nam govore da ljudi žele što bržu i jednostavniju uslugu, u svom domu, u svoje vrijeme. Čini se nemoguće i besmisleno na silu vraćati vrijeme unatrag i nekim mehanizmima onemogućiti skidanje sadržaja. Osim toga pitanje je koliko bi, u svijetu potpuno izmijenjenih mehanizama distribucije medijskih sadržaja, ti mehanizmi dugo opstali.
Nije pitanje kako ljude zaustaviti da skidaju s interneta, pitanje je kako to skidanje naplatiti tako da budu zadovoljni i proizvođači sadržaja i njegovi korisnici. Jedan od pionira ovakvog načina razmišljanja je češki filmski producent i IT menadžer Pepe Rafaj koji je pokrenuo internetsku stranicu s koje možete legalno skinuti ponuđene filmove, a plaćate ih preko QR koda putem mobitela. Cijena jedne licencirane kopije filma iznosi 1 euro. Trenutno projekt nudi samo petnaestak filmova koji su skinuti otprilike 1000 puta, ali i to je početak.
Kako natjerati ljude da počnu plaćati sadržaj koji skidaju
No zašto bi ikoga bilo briga za profite filmske ili glazbene industrije? Možda je odgovor u tome što će svatko od nas plaćanjem filma ili pjesme koju skine direktno stavljati novac u džep onim autorima koji mu se sviđaju i koje želi čuti, a da u taj proces nisu uključene velike diskografske ili TV kuće, sva sila marketinških stručnjaka, sponzora i svih ostalih koji nam svakodnevno kreiraju ukus. Možda bi tako potrošači zaista kreirali javni prostor i direktno financirali ono što žele gledati i slušati. Osim toga, potrošačima može biti važna i kvaliteta i sigurnost skinutog. Legalno ujedno znači i najkvalitetnija snimka, više opcija titlova, možda i popratni sadržaj o snimanju filma, glumcima, režiseru, razne zanimljivosti vezane uz film. I sve to u navedenom primjeru za gotovo simboličnu cijenu od jednog eura, a za skinutu pjesmu i mnogo manje.
Je li trenutno uopće moguća tehnologija kojoj bismo mogli vjerovati, a koja bi točno mjerila koliko puta je što preuzeto? Kako bi bio riješen sustav naplate i jesmo li sigurni da bi taj novac, naplaćen bilo gdje u svijetu, dospio baš u ruke onih čije smo radove preuzeli? Što je sa svim onim radnim mjestima koja bi u tom slučaju potpuno nestala, poput trgovina diskografskih kuća koje prodaju CD-ove?
Postoje još mnoga pitanja na koja bi trebalo dati odgovore, no jedno je svakako jasno – povratak na staro više nije moguć, a koraci unatrag samo su gubljenje vremena.
