Matej Perkov: Ne morate putovati svijetom, avantura se najčešće nalazi iza ugla!

U Knjižnici i čitaonici Fran Galović u Koprivnici u srijedu, 7. svibnja, zanimljivo predavanje „Hrvatsku volim putujući“, održao je putopisac, planinar i panker Matej Perkov, s kojim smo popričali o putovanjima, stvaranju, životu i uživanju. Zanimljivim izlaganjem približio je okupljenima mnoge manje poznate dijelove Hrvatske te otkrio novi svijet koji čeka da ga sami istražimo i upoznamo.

PRESSEDAN: Koje su, po vama, najveće posebnosti Hrvatske? Smatrate li da Hrvatska na dobar način iskorištava sav turistički i prirodni potencijal, kao i ljepote koje ima?

– Hrvatska je prekrasna raznolika zemlja i volio bih da mladi čim više putuju po njoj. Upoznao sam mnogo ljudi koji su počeli planinariti kada su otišli u mirovinu te su ostali šokirani time što sve naša Domovina ima, a nisu imali pojma da to postoji. Otkrili su mnogo toga zahvaljujući planinarskim izletima. Sretni su zbog toga. Hrvatska sve više razvija kontinentalni i planinski turizam, što je odlično. Treba još puno poraditi na tome, ali idemo u dobrom pravcu. Mnogo je ponuda u kojima se spaja turizam i sport kao dobitna kombinacija.

PRESSEDAN: Što mislite o političkoj, društvenoj i ekonomskoj situaciji u kojoj se našla Hrvatska?

– Što se tiče političke i ekonomske situacije, reći ću samo da sam jako tužan što mladi ljudi u našoj državi nemaju perspektive. Mnogi moji vršnjaci s fakultetskim diplomama traže bilo kakav posao i pristaju na mrvice jer nemaju mnogo izbora. Neki odlaze u inozemstvo i ne pomišljaju na povratak. Utrošili smo vremena, truda i novca na školovanje, a osjećamo se tako nemoćno, maleno, bespomoćno. Postali smo generacija gubitnika – imamo kvalitetnije obrazovanje nego ikad, tehnologiju koja nam omogućuje lakši pristup informacijama, veću podršku od roditelja koji će nam priuštiti sve što oni nisu imali, a na kraju kao rezultat dobivamo potplaćena radna mjesta, ako ih uopće dobijemo. Osjećamo se poniženo. Mnogi moji vršnjaci su prebacili 30-tu preko leđa i nisu se osamostalili jer ne mogu dići kredit za stan, plaće im nisu dovoljne za samostalan život. Mislim da u životu treba biti skroman i kada se kaže riječ „uspjeh“ ne treba maštati o skupim autima, markiranoj odjeći, izlascima na skupa mjesta i o vikendicama na moru. No, tužan je osjećaj dok si potplaćen za ono što radiš. Svojoj generaciji mogu samo poručiti: glavu gore, trudite se, nemojte posustati, budite ponosni. Situacija je teška ali ne smijemo se predati. Onog trena dok se predamo, gotovi smo!

PRESSEDAN: Imate dvije ljubavi –planinarenje i punk. Dakle, na zanimljiv način kroz svoj rad spajate za mnoge nespojivo. Kako je do toga došlo i gdje crpite inspiraciju?

– Inspiraciju uvijek crpim iz dobrih knjiga i filmova. Obožavam čitati, a dobro napisan tekst uvijek u meni pobuđuje kreativnost i nadahnuće. U djelima ne tražim samo kvalitetu i zanimljivo štivo, već emociju. Također se trudim tu emociju proslijediti dalje kroz svoja djelovanja. Punk i priroda se čine kao dvije nespojive komponente, no uz malo igre i mašte sve je moguće povezati. Punk je za mene solidarnost, iskrenost, povezanost, nešto drugačije – sve te stvari pronalazim u planinama.

PRESSEDAN: Rodom ste iz Koprivnice, sada živite i radite u Zagrebu ? Recite nam nešto više o sebi – koju srednju školu i fakultet ste završili?

– Završio sam srednju školu i fakultet turističkog usmjerenja, stoga mi je drago da putovanja mogu povezati sa svojom strukom. Svako putovanje, pa bio to i popodnevni trening na Sljemenu, doživljavam kao studijsko putovanje. Na svakom putovanju se trudim naučiti nešto novo i primjećujem stvari koje drugi ne vide.

PRESSEDAN: Što sada radite?

– Trenutno radim kao predavač na fakultetu na kolegijima iz područja menadžmenta, turizma i poduzetništva. Zanimljivo i plemenito zanimanje, volim raditi s mladima. No, svaka generacija mi se čini nekako sve manje zainteresirana za svijet oko sebe. Facebook, Internet i mobiteli otuđili su ljude, nema više one komunikacije kakva je bila prije. To je itekako primjetno.

PRESSEDAN: Tko je Matej Perkov u slobodno vrijeme?

– Inače volim jesti kokice s Vegetom, popiti kavu u omiljenom kafiću s dragim frendovima, imam dvije kornjačice koje ponekad vodim na izlete i vjerujem u vile i vilenjake. Planine su pune mitoloških stvorenja i često se družim sa njima. U mojim samotnim šetnjama vile nerijetko skakuću po granama drveća i prate me. Obožavam muziku, ona je sastavni dio mog života i jako mi je žao što sam se zbog treninga i intenzivnih putovanja morao odreći mnogih koncerata i druženja s frendovima. Shvatio sam što znači žrtvovati se za neki viši cilj. Ali, jako je lijepo nekad bezbrižno popiti dva-tri piva i plesati u prvom redu na omiljene pjesma dragog benda. Mnogi pankeri s kojima sam se družio pružaju mi veliku podršku u mojim planinarskim avanturama, kao što sam i ja njima pružao podršku u glazbenoj karijeri, pogotovo onda kada ih nitko nije podržavao i kada im je na koncerte dolazilo petero ljudi. Podrška puno znači, prijatelji također. Volim se družiti, iako ponekad ljudi misle da sam vuk samotnjak koji jedva čeka da sam ode u planinu. Nije to baš tako.

PRESSEDAN: Vaši „Planinarsko pankerski putopisi“ te „Pamet u glavu, pivo u ruke i put pod noge“, putopisi su drugačiji od drugih. Recite nam nešto više o njima te imate li u planu još koji putopis?

– Mnogi putopisi su u nastajanju, uglavnom štiva kakva do sada nisu izdavana na svjetskoj putopisnoj sceni. Uvijek želim biti drugačiji od drugih – to privlači pozornost publike, a uostalom ne želim ponavljati ono što je već netko drugi napisao. Prve dvije knjige bile su s velikim oduševljenjem dočekane među pankerima jer punk je marginalizirana supkultura koja ne dobiva nikakvu pozornost od medija. Dakle, mnogi bendovi su bili sretni što je netko na ovaj način posvetio pažnju njihovom radu, pogotovo stavivši naglasak na emocije. Spominjem bendove na čijoj smo glazbi odrastali, koncerte i festivale na kojima smo se družili i koji su trajno zapisani u našu mladost. Godine idu ali uspomene ostaju. Uvijek je važno da nešto ostaje dokumentirano, da se ne zaboravi.

PRESSEDAN: Kako ste uopće krenuli s planinarenjem – što Vas najviše privlači u svemu tome?

– Planinarim od djetinjstva, no imao sam višegodišnje pauze. Kada je krajem faksa trebalo skinuti višak kila vratio sam se planinarenju, no onda me to doslovno „uzelo“. Mnogi su smatrali da u planinu bježim od nečega, no shvatio sam da ne bježim. Upravo suprotno – hrlim k nekim novim stvarima i iskustvima koji su dali novu dimenziju i smisao mom životu. Puno toga sam zbog planinarenja žrtvovao, ali sam mnogo više dobio.

PRESSEDAN: Koje putovanje biste izdvojili kao najdraže i zašto?

– Nijedno putovanje ne mogu izdvojiti kao najdraže, jer svaki trening i svako putovanje, svaki vrh, sve je to jedan dio slagalice u slici mog života. No, ipak moram istaći prošlogodišnju ekspediciju „Bella ciao“ na Monte Rosu, kada sam se samostalno popeo na deset vrhova od 4000 metara. Ipak je to nešto posebno što u meni uvijek uzburka emocije.

PRESSEDAN: Možete li nam ispričati neku zanimljivu zgodu s putovanja?

– Mnogo je zgoda koje ću pamtiti, no moram istaći kako me u zadnje vrijeme nerijetko šokira koliko su nepoznati ljudi dobri prema meni i pomažu mi iako me vide prvi put u životu. Nepoznate osobe nude mi hranu, nude mi mjesto za spavanje, nude mi se kao vodiči u planini.  Susreti s ljudima uvijek su najzanimljiviji, a posebice veseli dok usred planine sretnem nekog poznatog. Onako, kao da se srećemo na ulici u prolazu!

PRESSEDAN: S kim putujete najčešće?

– Najčešće putujem s ljudima iz omladinske sekcije svog planinarskog društva Kapela Zagreb, ponekad s prijateljima iz drugih planinarskih društava, no ako se ne mogu s nekim dogovoriti onda idem sam. U društvu je uvijek ljepše, ali samoća daje posebnu dimenziju putovanju. Planinu možeš najbolje upoznati ako se u nju uputiš sam. Ponekad to može biti opasno, ali je i čarobno. Treba naučiti biti sam sa sobom te znati uživati u samoći. Samotnjačko planinarenje testira psihičke granice i uvijek nakon takvog putovanja bolje spoznaš sebe.

PRESSEDAN: Kada ćete na  iduće putovanje i gdje?

– Iduće putovanje bit će u neke dijelove Velebita koje još nisam posjetio, no kod ovakvog pitanja svi nekako očekuju atraktivniji odgovor. Za ovo ljeto pripremam alpsku ekspediciju “Onda romantica“ (Romantični val) na Monte Rosu i Mont Blanc, koja će trajati tri tjedna. Nije cilj samo dosegnuti vrhove, cilj je planinariti onako kao što se nekada radilo. U planini uvijek tražim romantiku, to je nešto što je današnja generacija planinara i alpinista uvelike zapostavila jer su stavili naglasak na komoditet i preskakanje stepenica na putu k svojim ciljevima. Moj glavni cilj je uživanje, zatim vratiti se živ i zdrav, a vrhove ću osvojiti, ili možda ne… Ako i ne uspijem, neće nikamo pobjeći.

PRESSEDAN: Kaže se kako je putovanje jedina stvar koju platimo, a koja nas obogati.  Kako su vas dosadašnja putovanja obogatila?

– Putovanja su danas trend i mnogi putuju, a da ne znaju zašto putuju, niti ih je briga kamo idu. Putuju kao kuferi, odu nekamo i vrate se jednako siromašni kao što su i otišli. Putovanja te mogu obogatiti ako tražiš ono što nađeš. Moraš biti otvoren za sve, a mene sve zanima. Planinarenje nije samo rekreacijska aktivnost, već i upoznavanje kulture i specifičnosti onog kraja u kojem se ta planina nalazi. U svojim tekstovima i putopisnim predavanjima često pričam o tim stvarima koje mnogi planinari ignoriraju. Ljudima je veća želja zadovoljiti primarne potrebe nego vidjeti nešto novo, najčešće prolaze pored prezanimljivih stvari i ne primjećuju ih. Inače sam djevica po horoskopu i često kritiziram, ali zapravo nemam pravo na to: svatko neka putuje kako hoće i gleda što hoće. Između ostalog, tražim avanturu, tražim priču. No, putujem i planinarim  prvenstveno zato jer me to čini sretnim i jer me ispunjava. Putopisni tekstovi i predavanja samo su slijed onoga što dolazi iza takvog putovanja. Nemam običaj poput većina ljudi svoje generacije svakih sat vremena na Facebook stavljati slike i statuse o tome gdje sam i što radim. Putujem zbog sebe, ne da bi rulja na Facebooku znala što radim u svakom trenutku. Ljudi su postali robovi tehnologije. Moj cilj, između ostalog, bio je upoznati svoju domovinu – otkrio sam mnogo toga što dosad nisam znao. Predajem Počela turizma na turističkoj katedri svog fakulteta i uvijek se iznenadim koliko malo studenti znaju o svojoj zemlji. Zato smatram plemenitim da im to znanje prenesem i pobudim u njima želju za putovanjima Hrvatskom.

PRESSEDAN: Vrh koje planine biste voljeli osvojiti, a još niste?

– Mnogo je lijepih vrhova koji me čekaju. Život je prekratak a novca je malo, mnoge stvari koje želim vidjeti zapravo nikad neću vidjeti. Zato sam u glavi posložio stvari tako da mi je prioritet uživati. Kada to postigneš, svejedno ti je da li si na vrhu nekog jadranskog otoka visokog 400 metara ili na alpskom 4-tisućnjaku. Onaj osjećaj dok se popneš na vrh u znoju svog lica, pogledaš panoramu, planina ti priča svojim vjetrom – e, to je to! Svaki vrh je poseban, svaka planina je posebna. Doživljavam planine kao živa bića jer one to i jesu. Smatram ih svojim prijateljima i zato me nije strah otići u planinu bez ikoga. Nikada se ne osjećam sam i ne bojim se.

PRESSEDAN: Iz vaših putopisa je vidljivo da ste posjetili  mnoge koncerte. Koji vam je najdraži koncert na kojim ste bili?

– Mnogo je lijepih koncerata, no najdraži su mi oni koji me podsjećaju na moju Koprivnicu, na Kuglanu i Dom mladih. Mnogo je bendova koje slušam, ali najdraži su naravno oni čije me pjesme podsjećaju na neke dobre provode, na neke ljude. Neki od tih ljudi, nažalost, nisu više s nama. Uvijek cijenim onaj bend koji je iskren u svojim nastupima i koji se zalaže za dobre stvari, promiče sve ono pozitivno što ljudima danas treba.

PRESSEDAN: Koji bend posebno volite i cijenite? 

– Punk je dio glazbe, a glazba je umjetnost i kao takva dio je hrvatske kulturne baštine. Overflow, KUD Idijoti i Fakofbolan jednako su vrijedni za hrvatsku glazbu kao i Oliver, Tereza Kesovija ili Arsen Dedić. To je moje skromno mišljenje, ali najvažnije je da ljudi uživaju u glazbi, bilo da je stvaraju ili da je samo slušaju. Glazba je radost i pustite ljude da slušaju što žele. Uvijek sam grdio ljude koji kritiziraju narodnjake. Pusti Cecu, Brenu  i slične neka rade što hoće. Uloži, međutim, energiju kako bi pomogao svoj omiljeni bend!

PRESSEDAN: Svirate li ili jeste li bili dio nekog punk/rock benda?

– Nikada nisam svirao ili pjevao, nemam talenta za to. Jedno vrijeme sam se bavio pisanjem reportaža s koncerata i snimanjem spotova, reportaža i dokumentarnih filmova s tematikom punka. To me jako veselilo upravo zato jer sam osjećao potrebu za dokumentiranjem tih vrijednih stvari na koje drugi ne obraćaju pažnju.

PRESSEDAN: Zanimljiv je vaš projekt „Koprivnica pleše pogo“, film je snimljen 2009. godine. Recite nam nešto više o samom projektu?

– Cilj je bio snimiti film koji će dokumentirati sve segmente punk scene u Koprivnici. Uspio sam u tome, već sada se vidi velika vrijednost tog projekta. Oteo sam zaboravu mnoge bendove, ljude, festivale za koje mladi danas niti ne znaju da su se održavali. Film se prikazivao na domaćim i inozemnim festivalima rock filmova, svi pankeri znaju da Koprivnica pleše pogo. Film je dio kulturne baštine moga grada i na to sam jako ponosan. Sve smo napravili sami, bez sponzora i podrške grada. Nitko nam ništa nije nudio, niti smo ikoga išta tražili. Nažalost, više nemam vremena ni energije da se bavim tim stvarima.

PRESSEDAN: Što se od tada promijenilo na glazbenoj sceni u Koprivnici?

– Svijet ostaje na mlađima i postoji mnogo mladih ljudi u Koprivnici koju su preuzeli alternativnu scenu na svoja pleća. Rade to odlično i treba im dati punu podršku. Uvijek sam ponosan dok netko pohvali bend iz Koprivnice. Mnogi bendovi su se nakon snimanja filma raspali uslijed raznih okolnosti. Šteta, ali tako to ide. Vrijeme ide, uspomene ostaju, generacije se mijenjaju, Koprivnica i dalje pleše pogo!

PRESSEDAN: Pisali ste kolumne za koprivnica.net – zadnju ste napisali 2011. godine. Kolumna vam je nosila zanimljivo ime „Glas s ulice“. Zašto ste odabrali baš to ime?

– Smatrao sam se jednim prosječnim mladićem iz Koprivnice koji je dobio priliku da piše nešto što će prikazivati mentalitet koprivničke omladine. Neki su me hvalili, neki kudili, no s vremenom sam izgubio inspiraciju i volju jer su već protekle godine kako živim u Zagrebu, a u Koprivnici sam sve manje. Ne mogu pisati nešto u ime koprivničke omladine ako tu dolazim svakih nekoliko mjeseci i ne znam što se događa. U jednoj od zadnjih kolumni jako sam se ljutio na lokalne političare koji su počeli mladež opterećivati glupostima oko toga tko je bio u partiji u vrijeme Juge i tko je pravi rocker. Ta ista mladež sa fakultetskim diplomama moli Boga da dobije posao pomoćnog skladištara. U našim krajevima prioriteti su uvijek nekako krivo posloženi. Imao sam osjećaj da vodim bitku s vjetrenjačama i odlučio sam se maknuti što dalje od tih stvari. Nemam televizor i rijetko čitam novine jer se samo naživciram. Moje jedina politika je promicanje domoljublja kroz putovanja i aktivizam čiji je cilj da nam svima u ovoj zajednici u kojoj živimo bude dobro. Jedan od svijetlih primjera je Udruga Kopriva, čiji projekti idu u dobrom pravcu.

PRESSEDAN: Što vas najviše motivira u životu?

– Najviše me motivira uspjeh. Uspjeh je postići vlastitu sreću. Najvažnija stvar u životu je da budeš sretan s onim što radiš. Mnogi alpinisti, neki od njih i pokojni, napisali su sjajne knjige o svojim penjačkim uspjesima u kojima sam alpinizam ima tek mali udio. Stavljaju naglasak na način rada, drugačije shvaćanje života, duhovnost. Nikada neću biti alpinist kao Zaplotnik ili Humar, tako nešto me ni ne zanima. No, to su dva sjajna tipa čija me razmišljanja itekako motiviraju. Tu su i mnogi drugi uzori iz različitih područja, posebice glazbe. Recimo, rockerica Joan Jett je rekla: „Jela sam iz puno tuđih tanjura i spavala na mnogo tuđih podova kako bih dospjela ovdje gdje sam sada.” Toga se često sjetim kad moram spavati na ulici, kolodvoru ili u planini. Put do uspjeha je uvijek trnovit.

PRESSEDAN: Gdje se vidite za desetak godina?

– Ne znam. U današnja hirovita vremena teško je reći gdje se vidiš za deset godina. Svake godine se nešto promjeni i teško je utjecati na stvari. Najvažnije je da sam zdrav i sretan, gdje god da budem i čime god da se bavim. Kada sam prije desetak godina imao tumor, shvatio sam da nemaš ništa ako nisi zdrav.

PRESSEDAN: Zanimljivim spojem planina i punka sigurno ste nadahnuli mnoge da krenu i upuste se u pustolovine. Možda se i među našim čitateljima nalazi budući planinar. Što biste mu savjetovali prije nego krene u planine? 

– Savjetovao bih ljudima da se čim više druže i da uživaju u glazbi. Biti punker ne znači obrijati se na irokezu i napiti se, niti itko to od tebe traži niti je to društvena norma koja se mora poštovati. Napokon u Hrvatsku dolazi običaj da ljudi nakon posla normalno odjeveni odu na koncert, drmaju nogom u ritmu i piju svoj sokić. Tzv. alternativna muzika više nije rezervirana samo za klince i smatram da je punk glazba koja ima mnogo tog kvalitetnog, uključujući i kvalitetne tekstove s kvalitetnim porukama. Svatko može pronaći nešto za sebe, pogotovo jer se punk počeo miksati s raznim žanrovima što rezultira zanimljivim kombinacijama.

Planine? Prekrasne su, neka ljudi samo idu na izlete. Itekako sam svjestan da ljudi nemaju mnogo novca za putovanja, zato mi i jest cilj da u svojim putopisnim tekstovima i predavanjima približim ljudima ono što već imaju – atraktivnost u njihovim najbližim destinacijama. Ne morate putovati svijetom jer avantura se najčešće nalazi iza ugla. Gdje god idete i što god da radite, bitno je da vas usrećuje i obogaćuje.