Kulturna Austrija, pijana Slovačka i uštogljena Njemačka

Treći puta odlazim u Beč i reći će dušobrižnici što imaš, k vragu, tamo raditi po treći puta. Pa eto, idem na koncert odgovaram ja, koji je u međuvremenu otkazan, ali od kad je to bio dobar razlog za otkazati cijeli put? Krećem s malenim ruksakom na leđima i velikim osmijehom na licu.

Put do Beča sam prespavala pa mi se činilo da smo tamo došli za svega pola sata, mada me sat na mobilnom uređaju razuvjerava u to – prošlo je čak šest sati i vjerojatno se zato osjećam odmorno. Iskrcavam se iz podzemne željeznice na stanici koja vodi do glavne Bečke katedrale ili Katedrale svetog Stjepana i mada mi je ovo treći put da je vidim, kao ljubitelj gotičke arhitekture iznova se divim njenoj ljepoti. Oko nje se nalazi bezbroj malenih, slatkih kafića i restorana pa je bilo savršeno vrijeme za baciti nešto u kljun i izbaciti neki euro iz džepa.

Najbolji način za upoznati Beč jest šetnjom oko bečkog Ringa tj. raskošne bečke ulice gdje se nalaze sve monumentalne i impozantne građevine, a svaka od njih je priča za sebe. Budući da sam ovdje već treći put, bezobrazno zanemarujem sav taj šarm bečkih ulica i sjednem na prvu klupicu i promatram ljude. To je najbolje što možete napraviti kad dođete u drugi grad; otkriti puls i ritam gradom pukim promatranjem ljudi. Doznajem da ima puno Hrvata; čujem hrvatski jednako često kao i za vrijeme šetnje zagrebačkom Ilicom, ali i puno nepopravljivih romantika koji kupuju bukete cvijeća svojim boljim polovicama.

Tu i tamo poneki ulični performer ispuni grad glazbom, a horda bogatih turista koji odlaze gledati operu ispuni grad strahovitom gužvom. Zajedno sa šestero internacionalnih prijatelja iz Brazila, Njemačke, Austrije, Grčke i Bosne i Hercegovine šećem Dunavom i pričamo o uobičajenim putničkim stvarima; kako su se našli u Beču, koliko dugo ostaju i kamo idu dalje?

Da ne ispadne da posve ignoriram Beč i njegove znamenitosti, sljedećeg dana mu posvećujem vrijeme koje i zaslužuje. Šećem dvorcem Schönbrunn i prekrasnim parkovima koji ga okružuju, a osim turista i selfie štapova, gotovo mi ništa ne priječi pogled na cijeli grad.

Zaneseno shvatim da je vrijeme da krenem i posjetim mjesto koje me istinski zanimalo; Naschmarkt. Riječ je o najpoznatijoj tržnici na kojoj se mogu pronaći začini, mirisi i okusi iz cijelog svijeta. Obilazak me toliko uveselilo da sam skoro zakasnila na bus za Bratislavu, a to bi bila prava šteta budući da sam tu autobusnu kartu platila punih 7 kuna.

Došavši u Bratislavu, sišla sam na krivoj autobusnoj stanici i tražila svog prijatelja Branislava nekih sat vremena. Konačno se susrećemo i on mi unatoč tome, simpatično i nasred ulice, dodaje bocu piva u ruku kao znak dobrodošlice. Odmah znaš da si među sebi sličnima i tako kreće upoznavanje Bratislave tj. bratislavskih pivnica u kojima možeš pronaći dobru atmosferu, odličnu i jeftinu pivu i simpatične Slovake.

Kao i svaki turist koji imalo drži do sebe, osim pivnica, prošetala sam starim gradom, vidjela Bratislavski dvorac te crkvu svete Elizabete poznatijom pod nazivom Plava crkva. Naime, crkva je za čudo, kako joj i samo ime kaže, cijela plava i naravno uz ostale okupljene turiste opčinjeno gledam i fotografiram.

Iako su mi svi mahom govorili da zaobiđem Bratislavu jer je to naprosto dosadan gradić, tijekom svojih putovanja susrela sam se i s nekim dosadnijim mjestima. Možda su mi svi ti loši komentari na račun male i bespomoćne Bratislave učinili taj grad super bijegom iz već naveliko poznatog Beča. Panorame grada su turistička atrakcija koju posebno volim jer koliko god se malen ili velik učinio grad u kojem jeste, s jednog vidikovca imate priliku vidjeti ga cijelog. Ta bespuća ulica i kuća dokle pogled seže, a u ovom slučaju, zahvaljujući dobrom vremenu i vidljivosti, pogled seže čak i u susjednu Austriju.

Frankfurt na Majni je posljednja etapa putovanja. Čovjek bi pomislio da neopisivo volim Njemačku; osmi put u Njemačkoj i treći put u Frankfurtu u manje od godine dana. Nažalost, morat ću razočarati sve Nijemce koji ovo čitaju, ali Frankfurt je jedan dosadan gradić, svrha posjeta je provesti popodne s prijateljima Argentincima koji upravo ovdje završavaju svoje jednomjesečno putovanje Europom. To me ne sprječava da jednako entuzijastično glumim oduševljenog turista.

Frankfurt je sve ono što očekujete od njemačkog grada; organiziranost u svakom smislu, prometna povezanost, dućani i kafići s fiksnim radnim vremenom i gotovo da te strah prijeći semafor na crveno, mada nema automobila u blizini. Nikad ne znaš gdje i kad će ti Švabo reći “Guten Morgen bitte 100 €, prekršili ste neki zakon” pa bolje biti pristojna balkanska ljudina jer imam samo 1€ i on se nalazi iza mene.

Dakako, kad smo već ovdje, zašto ne i posjetiti nešto što prethodnih puta nismo? Odlučujem se za posjet rodnoj kući Johanna Wolfganga Goethea, pisca moje najdraže knjige “Patnje mladog Werthera”. Frankfurtu čak ni vrijeme nije išlo na ruku; budući da je dan bio prilično turoban, maglovit i kišan, cjelokupna atmosfera grada opet nije ostavila neki preveliki dojam na mene, a moja prijateljica prokomentirala je kako te jedino ovakav grad može inspirirati da napišeš toliko depresivno književno djelo.

Nije da Frankfurt nema svojih dobrih strana. Ima, itekako, samo su dobro skrivene. Jedna hrvatska pekarnica pokraj glavnog željezničkog kolodvora u kojoj uvijek omastim brk, super kebab u turskom fast-food restoranu, talijanska slastičarnica s dobrom kavom i ljude koji će ti uvijek pomoći ako se izgubiš, samo ih trebaš upitati na pravom jeziku – hrvatskom.