Kolumna o kolumni

Priča o kolumni zapravo je priča o slobodi i osobnosti. Ili, preciznije kazano, o “osobnim slobodama” i “slobodama osobnosti”. Otkada, zašto, a i čemu ta fascinacija jednom kratkom novinarskom formom? I zašto pri čitanju dnevnih ili tjednih novina u pravilu prednost dajemo baš njoj , “gospođi Kolumni”?

Rekao bih kako se kolumna ne čita prva zbog svojeg mjesta u listu, zbog aktualne i provokativne teme, ili pak svoje kratkoće i konciznosti. Razlog tome prvenstveno je u osobi koja piše. U imenu koje je ispod nje potpisano. U vjerovanju čitatelja kako se radi o privatnom stavu autora i njegovu odnosu spram problema kojim se “bakće”, a ne kolektivnog, zajedničkog, usuglašenog, nerijetko “partijskog” mišljenja i stava. (Odnos kolumne i njezin magičan utjecaj na sredinu maestralno rabi nobelovac Orhan Pamuk u svojem romanu Crna knjiga, u kojem misteriozni kolumnist u postataturkovsko vrijeme postaje skoro pa državni “(ne)prijatelj broj 1”. Jasno, autor koristi lik kolumnista kao svojevrsnu metaforu o konfliktu pojedinca i društva, osobe i kolektiva, vlastitog mišljenja i ideoloških (dogovorenih) pravila. A njegov utjecaj je ogroman. On je voljen i omražen, štovan i prezren, ali čitan, čitan i čitan… Samim time i utjecajan. Ali shodno tome i opasan. Kako po vlast tako i po oporbu, kako po vjernike tako i po ateiste, kako po jedinku tako i po društvo).
No, vratimo se našoj domaćoj, hrvatskoj, kolumni.

U nas njezina “diktatura” osebujne “podliterature” i “nadnovinarstva” diskretno počinje u osamdesetima, eda bi devedesetih i sn početkom novog milenija doživjela svoj vrhunac.
Zašto?Pa ponajprije stoga što su i prvo i drugo spomenuto razdoblje bili obračun individualnog (osobnog) s kolektivnim (partijskim) mišljenjem, stavovima, opredjeljenjima i djelovanjima. Pojedinac se odjednom iskreno ponadao da su konačno došla vremena u kojima ćemo bez straha za egzistenciju, život i slobodu javno izreći što mislimo, osjećamo, želimo… Pritom je taj isti i zabludjeli usamljenik opterećen onim legendarnim “Imam svoje mišljenje, ali se s njime ne slažem” počeo vjerovati kako je ta žuđena sloboda već odavna u našem “dnevnom boravku”, a ne u nekoj od sala za sastanke, ili pak na nekom trgu, u masi.
Osobno, a to je i pretpostavka za svaku kolumnu, nikada nisam previše vjerovao u tezu kako “demokratizacija društva” istodobno jest i oslobađanje, ili pak “demokratizacija” njegova pojedinca. Već devedesetih sam spoznao kako se fenomen “Saračević-Bošnjak-Tenžera-Berković-Horvat/Pintarić-Grčić-Vejzović-Mandićevog” Starta više nikada neće i ne može ponoviti. I kako je to bio i ostao posljednji izdisajni kulmen slobodarskog, neopterećenog novinarstva, oaza autohtonog i autonomnog individualizma. Već devedesetih, u ratu i netom po njegovu završetku, ali i sve do danas, kormila i kompase “novokolumni”, te preko njih upravljanje slobodama naših mišljenja, preuzimaju neki ideološki manipulirani i programirani “gurui”, koji ne bi gore spomenutim imenima-profesionalcima sjedili niti na “klupi za pričuve”. Prvenstveno poradi pismenosti, nadarenosti, poštenja, osobnosti, ali i ideološke neovisnosti. Umjesto profesionalaca, na scenu su stupili plaćenici. Umjesto slobodnih mislilaca dobili smo glasnogovornike tuđih ideja i promicatelje služenja nekoj vlasti, ili nekom od kapitala. Kupljeni “strogo kontrolirani momci” s lijeva i s desna preplavili su već malobrojna izdanja svojim (njihovim) “velikim idejama malih glava”.

Iluziju privida slobode održavaju, eto, sada ti pojedinci, amateri, uglavnom na brojnim portalima, pokušavajući dobiti riječ pored svojih “profesionalnih” i (također) uglavnom dobro “prodanih” kolega. I, nažalost, (pod već stare dane) kolega koji su fascinirani otkrićem umiruće Gutenbergove knjige i kojima je ukoričenje njihovih “novokolumni” bitnije od onoga što ona jest.
A ona jest i bit će…
Glas slobode i osobnosti u javnosti, a kroz ljepotu neupitne prolaznosti fenomena novina (čitaj: medija).
.