Kočije, tačke i penkale
U zadnje su vrijeme otkrivene dvije nabave nepotrenih i preplaćenih limuzina na račun poreznih i prireznih obveznika, jedna u vladi, a druga u gradu Zagrebu. Političari jednostavno vole crne mrcine, kožna sjedala i hladnjak pun pića dok se voze, ali im je malo neugodno kada to dospije u osiromašenu i nezaposlenu javnost. Zanimljivo je da jednako reagiraju kad im novinari stave njihovo hohštapliranje pod nos. „Pa zar bih se trebao voziti u kočiji?“ pitao je ministar Jovanović; „Pa zar bih se trebao voziti u tačkama?“ pitao je gradonačelnik Bandić.
Taj se argumentacijski topos naziva adinaton (grčki) ili impossibilia (latinski) i omiljeno je oružje političara. Pomoću njega racionalnu raspravu (treba li ministar ili gradonačelnik zbilja tako skupi automobil) izvrću u besmislicu (političar bi se trebao voziti u kočijama ili tačkama); u ovom slučaju još tu besmislicu vraćaju novinarima u usta i tako izbjegavaju odgovornost.
Stipe Mesić pribjegao je istoj taktici na proljeće 1991, dok je još bio predsjednik predsjedništva SFRJ. Tog su dana mediji prenijeli vijest da su u Hrvatsku iz Mađarske, u vrlo zapaljivoj atmosferi, preko noći ušla tri šlepera oružja, a novinari su u Beogradu opkolili Mesića i tražili da komentira tu informaciju. Starom liscu nije odgovaralo da kaže ni da ni ne, pa je odgovorio šaljivim protupitanjem: „Pa zar smo trebali uvesti penkale?“
Pa dok je Mesićev odogovor izazvao oduševljenje u Hrvatskoj (i zbunjenost među beogradskim novinarima jer šverc nije niti priznao niti opovrgnuo), Jovanovićev retorički pokušaj završio je katastrofalno i već se drugi dan javno odrekao sporne limuzine. Bandić je, kao i uvijek, bio pametniji – novinaru je dobacio da neka se on vozi u tačkama kad bude gradonačelnik i stavio točku na tu temu. Nije dakle sve u retorici i figurama, nešto je i u vještini političara, a nešto i u raspoloženju javnosti koja te izjave prati i komentira.
Ostaje još jedino pitanje zašto Jovanović sanja kočije, zašto Bandić strepi od tački i zašto se Mesiću baš penkala ukazala kao nešto posve beskorisno – ali mislim da ne moramo biti Sigmund Freud da bismo odgovorili na to.
