Kako spasiti novinarstvo
„Ti si jedan običan drugorazredni novinarčić! Nisi uspio završiti fakultet, imaš jedva neko srednjoškolsko obrazovanje, pa sada svoje frustracije svakodnevno ispoljavaš pišući o meni svakakve nebuloze, klevećući me, pokušavajući uništiti mene i moju obitelj. Ali, zapamti dovoljan je jedan poziv da ti tvoj urednik uruči otkaz i da više nikad ne nađeš posao u novinarskoj struci koju svojim radom sramotiš.“ Ovu bujicu riječi novinaru je izgovorio „lokalni šerif“ kada je bio zamoljen da komentira je li zbog prodaje zemljišta u sukobu interesa ili ne. Iako taj novinar nije imao prijeko potrebnu diplomu, svoj novinarski posao dugi niz godina obavljao je nadasve profesionalno, poštujući novinarske i etičke standarde.
U današnje vrijeme svjedoci smo kako mnogi novinarstvo svrstavaju u kategoriju zanata, a ne profesije. Govore o njemu kao rutinskom poslu gdje je potrebno naučiti nekoliko tehnika, ovladati zanatom i pritom nije potrebno nikakvo stručno znanje. S druge strane, ako se malo bolje razmotri definicija pojma profesije koja, prema Željki Šporer, sadrži nekoliko osnovnih odrednica – poput ekskluzivnost profesionalnog obrazovanja, socijalne prepoznatljivosti (npr. titule), postojanja profesionalnog udruženja, glasila te etičkog kodeksa koji je zapisan i čije se kršenje ne sankcionira – ne sadrži li to sve i novinarstvo? Kako onda o njemu možemo govotiti kao o zanatu?
Prema riječima predavača Željka Krušelja s Medijskog sveučilišta, inače direktora Glasa Podravine, jasno je da je novinarstvo u osnovi profesija i to zahtjevnija nego što se to u javnosti obično misli. Međutim, da biste bili uspješni u toj profesiji, moraju se svladati temelji novinarskog zanata – kako pisati, govoriti, snimati, uređivati, prelamati, voditi medijsko poslovanje. Novinar koji ne svlada temeljna zanatska pravila ne može kvalitetno obavljati svoj posao, niti će biti interesantan i vjerodostojan potencijalnom čitatelju, slušatelju, gledatelju. Stoga je prema njegovom mišljenju pravi novinar onaj koji zna raditi svoj posao: „To je jedina istina, budući da formalno obrazovanje u kvalitativnom smislu gotovo ništa ne garantira. Ima brojnih primjera novinara bez visokog obrazovanja koji su bili vrlo cijenjeni autori i urednici, s obzirom da su puno radili na svom samoobrazovanju. Daleko su, međutim, veće šanse da netko bude uspješniji novinar ukoliko u redovnom procesu stekne fakultetsku naobrazbu, pogotovo ako se specijalizira za praćenje pojedinih tema“ – ističe Željko Krušelj.
Novinar prije svega, mora imati zadovoljavajuću razinu pismenosti i ovladavanja novinarskim formama, kao i respektabilnu razinu opće kulture te korištenja informatičkih vještinama. Sve se to u pravilu ipak najlakše stječe fakultetskim obrazovanjem. S druge strane, dobar novinar mora imati i oko i instinkt za prepoznavanje pravih tema, kao i snalažljivost i upornost da ih realizira. Međutim, čak ni sve nabrojano nije dovoljno za stjecanje profesionalnog ugleda, jer se pravi novinar mora držati i novinarskog kodeksa te ostalih zakonskih i moralnih normi vezanih za profesiju. Najgora je kombinacija kad netko dobro svlada zanatska pravila, ali zbog nekih osobnih ili izdavačkih interesa zloporabi to znanje, uglavnom zbog sveprisutnog tabloidnog pristupa kao sredstva za rast čitanosti, slušanosti ili gledanosti, no i zbog otvorenog medijskog reketarenja, koje bi u pravnoj državi trebalo biti energično suzbijano.
Iako u Hrvatskoj danas postoji cijeli niz fakulteta, škola i programa na kojima se obrazuju novinari, bilo da je riječ o studijima novinarstva, studijima komunikologije ili nekoj varijaciji studija komunikacijskih znanosti – obrazovanost novinara i nije na zadovoljavajućoj razini. Prema podacima Fakulteta političkih znanosti, u razdoblju od 2000. do 2010. godine diplomiralo je 2320 studenata novinarstva. Po starom programu diplomiralo je 1418 studenata, po bolonjskom sustavu 535 studenata na preddiplomskom i 82 na diplomskom studiju, te na programu doškolovanje 285 studenata.
Međutim, kako ističe Krušelj, danas u novinarstvu više je neobrazovanih novinara nego je to bio slučaj prije dva-tri desetljeća, kad su velike medijske kuće, poput one Vjesnikove, donosile uredbe o zabrani zapošljavanja novinare bez fakultetskih diploma. U međuvremenu je većina medija privatizirana i u potpunosti komercijalizirana, a njihovim vlasnicima često ne odgovaraju novinari koji drže do profesionalnih i etičkih okvira svoga djelovanja. Novinari „s ulice“ ne postavljaju suvišna pitanja o zadacima kojim im se nameću i u pravilu ne protestiraju što su manje plaćeni.
Jasno je, ipak, da to nije jedini razlog zabrinjavajućeg pada razine hrvatskih medija. „Osnovni je problem u tome što gotovo cijeli medijski prostor tabloidiziran, tako da su nestali svi kriteriji vrijednosti. Mediji danas konceptualno i grafički sliče kao jaje jajetu, natječući se u senzacionalizmu i šarenilu, što potencijalnog korisnika medijskih usluga dodatno zbunjuje i udaljava od kioska i televizijskih ekrana. Višegodišnja je gospodarska i na njoj rastuća socijalna kriza tome dala i dodatnu dimenziju, budući da su oglašavači postali pravi medijski vladari, samim tim i zaštićeni od medijskog lešinarenja. Pretjerani senzacionalizam i crnokronikaški pogled na hrvatsku zbilju doveo je, doduše i kontraefekt, jer je došlo do toga da ni produciranje najbizarnijih afera više ne može garantirati veću čitanost i gledanost. Kratkoročnog lijeka tim negativnim trendovima nema. Kad stanje u društvu, možda za par godina, opet bude prosperitetno, trebalo bi pokušati s pokretanjem medija koji bi težili konceptualnoj i autorskoj analitičnosti, objektivnosti i vjerodostojnosti. Na taj bi način barem bilo nekog balansa na medijskom tržištu“ – kategoričan je Krušelj.
