Ivan Vitez – kipar iz Kučan Marofa

„Radio sam kojekakve stvari, ali kamen za mene ima dušu. Kad ga vidim, znam gdje mu je mjesto“, započinje svoju priču Ivan Vitez, umirovljenik iz Kučan Marofa, prigradskog naselja u blizini Varaždina.

Svoje dane provodi izrađujući kipove, a dosad ih je napravio dvadesetak. Najčešće su to kipovi vjerske tematike. Većina ih se nalazi ispred kapelica i crkve u Kučan Marofu i obližnjim selima – Trnovcu, Čevu i Zbelavi.

Kip Marijina začeća i kip Gabrijela nastali su ove zime, a izgrađeni su od čistog cementa, armature i sredstva protiv upijanja vode – baš kao i svi koje je dosad napravio. Kaže da mu smeta to što današnji vjerski kipovi izgledaju raskošno, a navodi primjer Marije koja izgleda kao kraljica u svilenoj haljini, što nije bila. Nadodaje da je nosila samo odjeću od jute koja izgleda kao vreća, pa da zbog toga svi njegovi kipovi izgledaju skromno uz naglašena lica.

Jedini alat koji koristi je nožić, a sve ostalo radi prstima. Kaže kako skulptura mora izgledati kao da je lijevana te da je tajna u spajanju dijelova kako ne bi nastala devijacija. Kipove nikada ne prodaje – uvijek ih poklanja – iako je bilo zainteresiranih kupaca.

Napravio je i fontanu izvor života s aktovima dviju žena. Jedna je crnkinja, a druga bjelkinja. Time je htio pokazati da rasna diskriminacija ne bi trebala postojati. Ove zime nastao je i kip nogometaša koji je poklonio sportskom društvu Kučan Marof. Prvotno je trebao biti kip nogometaša Luke Modrića, no iz sportskog društva tražili su da kip predstavlja običnog rekreativca.

Još jedan u nizu radova je skulptura djevojke s ružom koja je izrađena po njegovoj želji. Posebna je po tome što, gledano iz profila, ima lice Angeline Jolie. Dodaje kao ju je napravio zbog njezinoga humanitarnog rada i nedavnog posjeta Bosni.

U planu je i izrada fontane s delfinima koji izbacuju vodu, a darovao bi je trenutno zapuštenom parku za djecu blizu njegove kuće. Kaže da sve ovisi o vlasti i volji stanovnika.

„Ja sam to htio napraviti, ali nisu zainteresirani. Mogli bismo to srediti da bude prekrasno. Nije čak u pitanju novac… U pitanju je volja. Kad bi svaka kuća darovala samo deset kuna, bilo bi dovoljno da se sve preuredi“, smatra Ivan Vitez koji svoj rad ionako ne želi naplatiti.

Ljubav prema kiparstvu rodila se još u osnovnoj školi. Počeo je sa skulpturama od gline koje bi stavljao u peć nakon što bi se ispekao kruh. Kako su godine prolazile, radio je od drva i željeza, no jedini materijal s kojim još uvijek radi jest kamen. Prisjetio se jedne zgode koja mu se dogodila na ljetovanju.

„Kada sam jedanput bio na Krku, u auto sam natovario toliko kamena da nismo mogli na trajekt. Zadnja strana nam se zakačila za brod. Kapetan me pitao: ‘Šjor, pa ća imate u autu?’ I onda smo vadili taj kamen, a on se držao za glavu i mislio je da sam lud. A zapravo nije znao da sam ja zaljubljen u taj kamen“, priča Ivan Vitez.

Osim kiparstva, još jedna njegova strast jest pisanje pjesama. Piše o svom životnom iskustvu i iskustvu drugih ljudi.

„Meni se puno ljudi u životu povjerava jer mnogi imaju nešto što im je otežalo život. Onda ja to stavim na papir kao pjesmu“, kaže i nadodaje da ih je dosad napisao mnogo, a sve su spremne za štampanje. Oko dvadeset ih je na temu nadolazećeg Uskrsa, a sve ih je darovao časnim sestrama koje ih dalje poklanjaju župljanima.

Uspješnu karijeru napravio je i u hrvanju s kojim se počeo baviti kao desetogodišnjak. Bio je reprezentativac Jugoslavije, omladinski i seniorski prvak. U to vrijeme živio je u Ljubljani. Kada je prekinuo karijeru zbog ozljede, uslijedila su nova sportska uzbuđenja u tenisu kojim se i danas rekreativno bavi. Suprugu Kristinu upoznao je u Veroni, a živio je i u Parizu koji ga nije očarao, pa je povratak u Varaždin doživio kao ponovno rođenje.

„Jedino što me danas muči jest budućnost, ali inače sam sretan čovjek. Ispunilo mi se sve – ne mogu se žaliti. Krivo mi je kada vidim da se svakome ne pruža jednaka šansa, ali to je život… Sreću ne možeš kupiti, moraš je sam kovati.“