Festivalsko iskustvo iz studentske perspektive

Jubilarni, 25. po redu ‘Špancirfest’ održavao se od 18. do 27. kolovoza ove godine u Varaždinu. ‘Špancirfest’ je od malog uličnog festivala tijekom godina prerastao u jedan od najvećih uličnih festivala (barem u Hrvatskoj koliko je meni poznato) kojeg lokalci od milja nazivaju ‘Špancir’.

‘Špancir’ kroz deset dana nudi raznovrsnu i šarenu kompilaciju događanja, koncerata, kazališnih predstava i performansa prilagođenih što djeci, što odraslima. Naravno, festival ne bi bio potpun bez bogate gastro ponude i najpopularnije destinacije gdje te noge same nose, ‘Vinskog grada’.  

Deveti po redu dan održavanja ‘Špancira’ ove godine odlučila sam, zajedno s par prijatelja, večer provesti lutajući festivalskim ulicama Varaždina. Prije opisivanja našeg varaždinskog ‘Bloomsday’ iskustva, slijedi par pozadinskih informacija. Unazad nekoliko godina, nama je ‘Špancir’ više radno nego festivalsko iskustvo. Kao studentima, ‘Špancir’ je odlična prilika za zaradu tijekom zadnjih dana ljeta prije jesenskih rokova. Tako smo se i upoznali (ovi moji famozni prijatelji studenti i ja), radeći zajedno. Ove godine možda nismo svi stacionirani na istome radnome mjestu, ali kasnovečernje španciranje ipak je postala naša svojevrsna tradicija.

„Hej, di si ti? Mi još nismo parkirali. Kasnimo. Ni na rubniku nema mjesta da se parkiraš“, javlja Ela. „Ja sam kod Druge, idem na koncert, ajd’ zovite kad ste blizu“, odgovaram. Krenula sam ravno, hodajući prema udaljenim svjetlima i nerazagovjetnoj glazbi.

Na najvećoj (i besplatnoj) pozornici na ‘Španciru’, Pan pozornici, svirao je Buč Kesidi (i to bez Sundance Kida?!). Šalu na stranu, Buč Kesidi karizmatičan je dvojac iz Srbije čija glazba podsjeća na stara, jednostavnija vremena dok su stihovi živopisni opis stvarnosti današnjih mlađih generacija. U duetu, stihovi i glazba stvaraju romantičan, retro zvuk. Nisam otišla dolje, u publiku. Ostala sam stajati kraj ograde, promatrajući između dviju krošnji starih stabala dvojac u blještavim odijelima i glave koje su skakale kako su oni svirali. I ja bih bila jedna od tih glava. I ja bih vriskala iz svega glasa dok svira „…nema ljubavi u klubu, nema ljubavi u klubu…“.

Iz sanjarenja su me probudili Ela i njezin novopečeni dečko Patrik koji nije fan vesterna ni šljokastih odijela te smo produžili do stare radiostanice gdje nas je čekao Ivan. Iako više izgleda kao kuća duhova nego radiostanica, služila je kao centralno okupljalište radnika ‘Špancira’ gdje smo provodili svoje pauze. Nalazi se u staroj jezgri Varaždina, nasuprot Starog grada. Ja sam je smatrala nekim prijelaznim, mističnim mjestom. Limbo. Ni raj, ni pakao. U radiostanicu ulaziš kao pojedinac, a izlaziš kao dio kolektiva radnika ‘Špancirfesta’. Najbizarnije je to kako postoje i dva ulaza, jedan koji gleda na cestu, dok drugi vodi prema Starome gradu. Naravno, nepisano je pravilo da se ulazi na vrata kraj ceste, a na posao odlazi kroz vrata koja vode Starome gradu i nikad nisam nikoga vidjela da ulaze koristi suprotno (naravno, ja sad malo pretjerujem zbog postizanja efekta dramatičnosti i zadržavanja pažnje čitateljske publike).

„Tu sam, iza vas, gledaj malo lijevo!“, začula sam poznati glas. Ela, njezin novopečeni dečko Patrik i ja okrećemo se prema uputama istog glasa i kroz more ljudi uočavamo Ivana kako nam prilazi. „Ne znam kad je ovolika gužva bila, i kad je tak’ vruće bilo…“, nastavlja Ivan i pokazuje na košulju mokru od znoja, „…idemo do Vinskog, Mateja radi i nabavila nam je čaše“. Zahvalni što ne moramo čekati u redu za čaše, požurili smo do Mateje.

„Znam da mi uvijek dojdete gladni“, kaže kuhar Mario vidjevši nam sreću očima kad smo zapazili malu gozbu sireva, šunke i kulena na pladnju u uglu šanka jer zna kako smo se potajno nadali da je nešto spremio. „A tu su vam čaše, samo po vino treba i ja vam se pridružujem začas“ dodaje Mateja. No, ovo začas pretvorilo se u više od sat vremena. Završio je koncert te se rulja spustila na degustaciju vina. Mateja se izgubila u redu ljudi koji su čekali da im naplati plate finih sireva koji su savršen par finim vinima.

„Di je Sara, kad ona završava s poslom?“ upitala je Ela. „Ma poslala mi je poruku, već je ona tu, degustira gospođa. Samo čekaj da se pojavi s buteljom“ odgovaram ja. Stvarno je tako i bilo, za par minuta donijela je butelju nekog pjenušavog, slatkastog vina. Sara je najmlađa od nas. Prošle je godine napunila osamnaest godina, a radi s nama na Španciru od svoje šesnaeste. Mislim da se svi pomalo zaštitnički ponašamo kad je Sara u pitanju, a zovemo je svojom izabranom šeficom.

Nakon što je Mateja uspjela predahnuti i pridružiti nam se, odlučili smo (konačno) prošpancirati ‘Špancirfestom’. Već je bilo kasno, propustili smo ulične perfromanse, ali grad je bio pun ljudi i sa svake je strane treštala neka glazba. „Volim kad je ovak’ živo u gradu“, rekla je Sara ono što smo svi mislili. Ovih nekoliko dana u kolovozu Varaždin živi, diše ko’ u doba kad je bio centar pažnje i glavni grad Hrvatske, prije (ne)slavnog incidenta s požarom. Požar je bio i ostao Varaždincima slaba točka i bolna uspomena koja se prenosi ko nasljedstvo s generacije na generaciju. O tome ko je kriv, nećemo sad, ali svaki pravi Varaždinac zna…

Šetajući, prošli smo kraj Vindilanda, čarobne zemlje gdje mlijeko u potocima teče, smještene s druge strane Starog grada. Sad je bio u mraku, ali tijekom dana ova čarobna zemlja gdje se igra, radi, pjeva i pleše glavna je dječja destinacija ‘Špancirfesta’. Vindliand je malo „mlađi“ od samog ‘Špancira’, ali jedno bez drugog je nezamislivo. Tu smo se svi upoznali, radeći na Vindlandu. Neumorna djeca, umorni roditelji i umorniji mi koji dijelimo famozne sokiće za pobjedu u rundi glazbenih stolica. Uvijek smo bili prava atrakcija za usputne šetače. „Ovo mi je zadnja godina da radim na ‘Španciru’“, izjavio je Ivan. Svi smo se složili kako je i nama ovo zadnja godina, isto tako kako smo se s time složili i prošle godine.

Ogladnili smo od španciranja. Od prošle godine, novost na ‘Špancirfestu’ je ‘Burgerfest’ koji nam je bio sljedeća postaja. Tu smo, s ustima punim burgera, dogovorili kako ova tradicija nostalgičnog prisjećanja na radne studentske dane španciranja neće biti zanemarena ni nadolazećih godina.

„Ekipa, gledajte ovo…“, odjednom je izjavio Ivan zabrinuto gledajući u daljinu, „…pao je luk tu, ne budu mogli proć’ s autima. Ajde, idemo ga dignut’ da me ne zovu rano ujutro zbog toga“, objasnio je ozbiljnim glasom.

Malo smo prigovarali, samo reda radi, ali nikome nije bilo teško. Shvatili smo to kao zadnju zajedničku radnu zadaću koja je odlično zakružila nostalgičnu večer. Došli smo do srušenog luka te ga samo uspravili. Naravno, okinuli smo par fotki za dokaz (jer se ipak ovo računa kao noćni rad i veća satnica), ali i za uspomenu te krenuli kućama.

Izvor slika: Vanja Možanić/privatna arhiva