INTERVJU TJEDNA: Ivana Kalogjera – Nismo Same su moje četvrto dijete

Drugi intervju u našoj novoj rubrici posvećen je najavi Lila tjedna i udruzi Nismo Same, a o svemu tome i o mnogim drugim temama pričali smo sa Ivanom Kalogjerom, ženom koja za sebe voli reći da je majka, novinarka i prijateljica. 

Na svojoj stranici Nismo Same na pitanje “Tko sam ja?” odgovara sljedećim tekstom:

“Novinarka sam i majka troje djece. Od studentskih dana za život zarađujem pišući. Petnaest godina bila sam zaposlena u Večernjem listu, a idućih 11 u Jutarnjem. Specijalizirala sam se za teme iz područja obrazovanja i znanosti. Nekako sam uvijek plivala protiv struje.

Kada mi je 2015. otkriven rak dojke imala sam 52 godine, odličnu karijeru, bila sam u sretnoj vezi… S dijagnozom „Ca. mammae invasivum I. sin.“ moj se svijet u sekundi raspao na tisuću komadića.

A onda sam ga odlučila okrenuti naglavačke.”

Kako izgleda njen život nakon okretanja naglavačke ispričala mi je u nastavku…

Odmah za početak ono najbitnije, što je točno udruga Nismo Same?

Nismo Same su moje četvrto dijete. Kad sam ostala bez posla imala sam previše slobodnog vremena, a kako sam veliki radoholičar razmišljala sam kako mogu svoje znanje i iskustvo spojiti s nečime što bi bilo korisno za sve ljude koji se liječe od raka i tako sam došla na ideju da pokrenem taj portal. Osnovan je s inicijalnim ciljem da mi žene oboljele od raka dijelimo svoje priče i tako hrabrimo jedne druge i da hrabrimo i druge ljude koji tek ulaze u sustav sa svim svojim strahovima. Kad sam se razboljela prvo što sam napravila je da sam išla potražiti priču nekoga tko je prošao to isto i sada je živ da mi potvrdi da je to moguće. Htjela sam da kroz naše priče pokažemo da bolest nije kraj nego da je početak jednog novog života, a puno toga ovisi o tome kako osoba sama sebi to posloži u glavi.

Svaka četvrta žena u Hrvatskoj nema prijevoz s kemoterapija i na kemoterapije?

To je pokazalo istraživanje koje je provela kolegica Petra Mađerčić iz Zaklade Solidarna. Ljudima se to čini benigno, ali kad se nalazite u sustavu to je jedan kotačić koji ženama jako puno znači.

Fokus vaše grupe je sada prikupljanje novca baš u tu svrhu?

Da, mislim da smo to sada i osigurali, sigurno imamo dovoljno novca za do kraja godine, ali i za jedan dio iduće godine. Ja bih htjela da se ta usluga proširi i na druge gradove jer me ljudi često pitaju „kad ćete doći k nama“, a ja to radim volonterski uz ovaj posao od kojeg pokušavam preživjeti pa pišem po kućama (smije se) tako da to oduzima također puno energije i ja više od ovoga što sad radim za Zagreb fizički ne mogu. Mora se negdje naći netko tko bi to bio voljan raditi, očekivati da ću ja iz Zagreba voditi Split nije moguće. Bilo bi dobro stvoriti mrežu gradova i da jedni s drugima dijelimo iskustva. Pozivam, tko je spreman i voljan to raditi ja ću mu maksimalno pomoći, a naravno s krajnjim ciljem da senzibiliziramo lokalnu zajednicu ili HZZO da u konačnici financiranje tog prijevoza preuzme ili lokalna vlast ili HZZO kao što je to u većini razvijenih zemalja.

Za udrugu Nismo Same ste dobili nagradu VAM udruge Sve za nju, vidio sam na Facebooku sliku, to Vas je posebno dirnulo, zar ne?

Da, to me baš emotivno dirnulo. Tijekom svoje karijere sam otvorila puno tema, neke od njih su kasnije ministri preuzimali kao svoje projekte i programe, naravno meni ti ne smeta jer su bili dobri, a ovo je prva nagrada za moj rad i dirnulo me da je netko prepoznao to što radim i da netko to cijeni. Veliki poticaj za dalje.

Povod ovog našeg razgovora je zapravo Lila tjedan, što je to točno?

To je naša prva akcija, jako dobro prihvaćena i popraćena od strane medija kojom smo željeli pozvati žene da vode brigu o svom zdravlju jer mi žene često zapostavljamo sebe, zato je slogan lani, a i ove godine (14.-20. svibnja)  će biti „Budi sebi prva“ jer znamo da smo potrebne na poslu, potrebne djeci i partneru, a na kraju zaboravimo sebe. Posebno sam zadovoljna što mogu istaknuti da će nam Ministarstvo ove godine biti pokrovitelj, idemo također u suradnji s Klinikom za ženske bolesti i porode koja će imati otvorena vrata i tijekom tog tjedna će 240 žena moći bez uputnice i bez naknade kontrolirati na HPV. Mislim da je to iznimno bitno danas baš zato što je riječ o virusu koji se u jednom postotku žena razvije u rak vrata maternice, a može se spriječiti preventivnim liječenjem na vrijeme i cijepljenjem.

Vežu li se uz to još kakvi programi?

U srijedu, 16. svibnja, od 16.30 u Velvetu u Dežmanovoj ulici, žene će (od djevojaka koje su tek postale spolno aktivne, mladih žena do žena oboljelih od raka, riječju svi koji imaju nešto pitati) moći doći podružiti se s vrhunskim liječnicima i uz kavu razgovarati s njima o svom spolnom zdravlju. Sve ono što do sada nisu imale koga pitati, a htjele su. Pozivam i vaše čitateljice da nam se pridruže.

Na Vašoj stranici postoji rubrika s ispovijestima žena koje se bore ili su se borile s rakom, javljaju li Vam se žene kojima je to pomoglo?

Jako puno žena se javlja, šalju poruke zahvale u kojima ističu da im je to pomogle, neke kažu da se i bude uz Nismo Same, ima jako puno vrlo lijepih i pozitivnih reakcija.

Možda je nezgodno, ali moram Vas pitati, kada ste saznali da imate rak – što Vam je prošlo kroz glavu? Mi koji smo imali sreću da nas bolest zaobiđe jedine odgovore na ovakva pitanja dobivamo kroz filmove, ali što se stvarnom čovjeku zapravo događa u glavi u tom trenutku?

Prošlo mi je kroz glavu „Oh, fuck!“. Već je bilo jasno da ću izgubiti posao pa mi je bilo onako, “izgubit ću posao, sad još i rak”. Prijateljice su me odvele na jedno piće, jedan strateški razgovor da vidim što dalje i parkirala sam se uz cestu, a iza mene je bio stao neki čovjek. Ja sam bila van sebe i žurila sam se s te kave po neke nalaze na Merkur i potrubila sam mu, a on je došao onako nasilno „da šta ja sad trubim jer kao mogu proći kraj njega“, a ja sam mu rekla „makni taj auto ili ću ga razbit” (smije se) i čovjek je odmah po mom izrazu lica zaključio da je bolje da makne auto. Mislim da bih u tom trenutku bila u stanju svom snagom zabiti se u njegov auto da ga nije maknuo, poslije su me frendice koje su išle sa mnom satima zezale za to.

Pročitao sam u jednom Vašem intervjuu da majci niste rekli da imate rak, zašto?

Da, nisam joj rekla. Bila sam operirana, još sam u to vrijeme imala kosu i onda smo otišli kod nje, to je bilo zadnje kad sam ju vidjela jer sam kasnije izgubila kosu i nisam htjela ići pred nju. Nisam joj rekla ni da sam oboljela ni da sam izgubila kosu, zadnje što smo razgovaralo je bilo onako „a dobila si novog šefa“ (smije se) što sam joj potvrdila. Nažalost, nisam bila uz mamu u ti zadnjim trenutcima, imala sam moralne dileme što je najispravnije, ali u takvim životnim situacijama jednostavno morate donijeti odluku.

Jednom prilikom ste rekli da je rak bolest duše, što bi to točno trebalo značiti?

Konkretno sam mislila na to da naš organizam naprosto nije navikao na sve izazove koje nosi naš moderni život i sve nas melju dnevne obaveze i stres, a mi to guramo pod tepih i ne procesuiramo i kad se toga nakupi onda imate problem. Ja sam tu bolest shvatila kao opomenu, dobila sam šamarčinu koja mi je rekla „saberi se, stani, budi sebi prva“. Mislim da su potisnute traume eskalirale u bolest. Sve oboljele žene koje sam ja upoznala su vrlo simpatične, drage, tople i svaka je imala neki okidač u životu.

U redu, dakle, prijevoz je riješen, Lila tjedan dolazi, što nakon toga?

Ono što bih ja svakako htjela je da razvijemo uslugu pomoći u kući jer je istraživanje koje je napravila kolegica iz udruge Solidarna pokazalo da osim što svaka četvrta žena nema organiziran prijevoz i što žene generalno nisu dovoljno dobro informirane, nedostaje i pomoć u kući. Kada prođete kemoterapiju niste više u mogućnosti raditi sve, a neke žene ni nemaju nekoga da im pomogne, da im doda čašu vode i ja bih htjela da ta usluga koja je također vrlo razvijena u Europi zaživi i kod nas.

Novac kojim Vaša udruga financira projekte je stroga novac koji ste prikupili ili imate i neke veće donatore?

Dobili smo prošle godine 15 tisuća kuna na natječaju od HEP-a za stranicu jer i tu ima troškova održavanja stranice, dobili smo namjenska sredstva od Grada Zagreba koji je podržao našu kampanju, pomogli su nam u pripremi kampanje i pomogli su nam da od novca koji smo prikupili ne moramo platiti štandove, majice, šalice i slično i na tome im beskrajno hvala. Posebno se zahvaljujem gospodinu Vjekoslavu Jeleču i gospođi Romani Galić, pročelnici Gradskog ureda za socijalnu zaštitu i osobe s invaliditetom koji su pokazali podršku našem projektu tako da sam novac koji su donirali građani ostane isključivo za uslugu.

Što se tiče vašeg novinarskog rada, možda je zapravo najzanimljivije pitati zašto ste nakon toliko godina novinarstva odlučili ostaviti siguran posao i dobru plaću i krenuti u neizvjesnost?

S obzirom na to da sam se s vremenom specijalizirala za teme iz područja obrazovanja odlučila sam, kada me je tadašnji ministar Jovanović pozvao da budem glavna savjetnica Ministarstva bila sam zatečena jer je rekao da je pratio moj rad i pitao me bi li htjela to svoje znanje i iskustvo uložiti u razvoj sustava s one druge strane. Moram priznati da sam se jako dvoumila, imala sam dobar posao i dobru plaću, status novinara 1, ali na kraju sam odlučila to sve ostaviti i otići u neizvjesnost. Puno toga sam naučila, upoznala puno novih posebnih i pametnih ljudi, ali sam eto igrom slučaja ostala bez posla i sada je tako već dvije i pol godine. Zanimljivo je da Željka Jovanovića prije nego me zvao da dođem raditi u njegov tim nikad nisam vidjela, rekao je da je pratio moj rad, a ja sam mislila „kako ne, baš je pratio“.  Međutim, radeći s njim vidjela sam da je on najbrži prst te da čita i prati sve.

Sad kad ste spomenuli Željka Jovanovića, imam dojam da je on u javnosti percipiran isključivo uz njegovo djelovanje oko sporta, a da se jako malo govori o tome što se u njegovo vrijeme radilo za obrazovanje. Vi ste bili dio njegovog tima, što se napravilo?

Uveli smo zdravstveni odgoj u škole, to je veliki uspjeh i na to sam izrazito ponosna ma kakav on bio i uz koliko malo sati, ipak je napredak. To tek sad vidim kad sam oboljela po predrasudama s kojima se susrećem u društvu. Već od vrtića, od malih nogu, djecu treba odgajati kontra predrasude prema oboljelim osobama, ne samo od raka nego općenito i učiti ih da vode brigu o svom zdravlju. Mi smo osim toga donijeli strategiju obrazovanja, to svi zaboravljaju, ona je usvojena bez ijednog glasa protiv. Zaboravlja se također da se za vrijeme mandata ministra Jovanovića povećao broj socijalno ugroženih studenata koji su stekli pravo na stipendiju i uveo se red što se tiče prehrane, menija i ostalih stvari, na čemu se uštedjela znatna suma novca koja je preraspoređena u stipendije.

U to vrijeme je nekad krenula i priča s građanskim odgojem u školama?

Da, meni je strašno žao što ga nismo uspjeli uvesti u škole. Mislim da se to moglo napraviti, ali bilo je jako puno podmetanja od strane ljudi u ministarstvu. Uz malo spretnosti i drugačijeg načina rada je to vrlo lako moglo biti uvedeno. Što god netko mislio o njemu, građanski odgoj mladima može samo koristiti jer se čini kako su totalno politički neobrazovani.

Nemamo nacionalnu strategiju za borbu protiv raka, koliki je to problem?

Ministar Kujundžić je osnovao povjerenstvo na čijem je čelu doktor Eduard Vrdoljak iz Splita i radi se na strategiji koju s nestrpljenjem čekamo. Mislim da je to neophodan dokument da se propišu neka pravila igre. U svakom slučaju nedopustivo je da postoje različiti kriteriji, da bolnice različito postupaju, da postoje različiti pristupi liječenju, neke stvari se jednostavno moraju propisati. Također bi se trebalo propisati i tko što radi, kao što je slučaj u razvijenim zemljama gdje je to jako smanjilo broj umrlih, ne može liječnik koji je obavio dvije operacije biti u istoj poziciji kao onaj koji je obavio tisuće, nije isto dati se u ruke nekom u takvom nesrazmjeru.

Je li onda ta strategija nešto što može riješiti probleme po pitanju broja umrlih od raka po kojem smo pri vrhu u Europi?

Strategija će propisati pravila igre, ali moje iskustvo dugogodišnjeg rada kao novinarke i rada u ministarstvu je da je strategija jedno, sve se može staviti na papir, ali iza strategije ide provedba. Tu će svi morati dati sve od sebe da se to što bolje provede u djelo.