INTERVJU TJEDNA: Dora Kršul – Akademska zajednica u Hrvatskoj je klijentelizmom i nepotizmom zatrovana sfera društva

U našoj rubrici intervju tjedna s malim zakašnjenjem donosimo intervju s Dorom Kršul, novinarkom portala srednja.hr i od nedavno, nagrađivanom istraživačkom novinarkom. Odgovore ne pitanja poput onog kako je počela, koliko joj znače nagrade i što savjetuje mladim novinarima, ali i mnoga druga možete pročitati ispod.

Pročitala sam u jednom tekstu na srednjoj.hr kako si prije novinarstva dvije godine studirala pravo, ali si odustala jer si shvatila da to nije za tebe i našla se u novinarstvu. Zašto baš novinarstvo?

Zapravo se nisam nikad htjela baviti novinarstvom i nisam mislila da ću biti novinarka. Na kraju srednje škole sam znala da me zanima nešto društveno, no ne i što bi to točno bilo. U neznanju što bih upisala, odlučila sam se za ono što je htjelo upisati pola razreda – pravo. Upisala sam ga i ne baš uspješno studirala, a nakon dvije godine sam i odustala jer to nije bilo za mene. Od prava sam odustala u petom mjesecu kada se ljetni rok državne mature već zarolao pa sam ju morala polagati na jesenskom roku, a Fakultet političkih znanosti je nakon dugo godina imao jesenski upisni rok. No, i dalje nisam mislila da ću biti novinarka. Romantična priča između mene i novinarstva dogodila se nakon što su se na faksu pokrenule novine Global, jedna me prijateljica molila da dođem i vodim im društvene mreže, a kako sam provodila puno vremena s njima u redakciji htjela sam i ja pokušati nešto napisati. Kasnije sam dobila za uređivati dvije rubrike – intervjue i komentare, a s tim kreće moje potpuno usmjeravanje u smjeru obrazovnog novinarstva, moja potpuna predaja novinarstvu i spoznaja onog osjećaja da je to nešto u meni od čega ne mogu pobjeći i čime se stvarno želim baviti.

Sjećaš li se možda prvog teksta koji si napisala u Globalu i na srednjoj.hr?

Jedan od prvih intervjua u Globalu mi je bio s našim znanstvenikom Ivanom Đikićem, ali se stvarno ne sjećam koji je bio baš prvi tekst. No, sjećam se prvog teksta na srednjoj. Prvi tekst sam napisala u listopadu 2016., a radilo se o pobuni studenata Tekstilno tehnološkog fakulteta kada su organizirali plenum zbog problema na faksu.

Imaš li uzora u novinarstvu?

Što se tiče znanstvenog novinarstva tu su kolege Tanja Rudež i Nenad Jarić Dauenhauer koji u znanstvenim temama barataju kao rijetko tko. Tu je isto tako kolegica iz Jutarnjeg Mirela Lilek, za koju uvijek kažem da su joj tekstovi vrhunski jer u puno manje prostora nego ja uspije reći puno toga na sjajan način. Zapravo se na neki način divim kolegama koji su u tisku ograničeni prostorom, a koji imaju tako dobar stil i koji u tom ograničenju prostorom kažu sve ono što bih ja rekla na portalu. Također mi se jako sviđa izvještavanje kolega na N1 televiziji, kao i način na koji vode intervjue s gostima. To je drugačiji medij, ali sviđa mi se kako oni rade. No naravno, tu su i drugi kolege koje iznimno cijenim zbog njihovog posla koji rade. Primjerice, postoje novinari kolumnisti koje jako volim čitati, obožavam subotom u Jutarnjem čitati Juricu Pavičića, baš volim kako on piše.

Jesi li možda nekad razmišljala o tome da radiš u drugom mediju?

Jesam. Dan danas kad razmišljam o tome hvata me frka zato što sam dosad pisala u Globalu koji je novina i radim na portalu gdje se možeš raspisati. Onda me zapravo, pri pomisli na televiziju ili radio gdje imaš prilog koji traje određeno vrijeme, frka jer ponekad toliko široko odem sa svojim pričama da bi mi trebala emisija od sat vremena da kažem što bih htjela. Vjerojatno bih se snašla jer je to stvar vježbe i prakse, ali moram reći da sam se baš navikla na ovakvu formu. Kaže se da se obično ljudi razvijaju i rastu kada odu iz komforne zone, mislim, što je najgore što ti se može dogoditi?

Nedavno si magistrirala na Fakultetu političkih znanosti, koje vam je mogućnosti nudio fakultet u stjecanju prakse?

Dakle, osim same teorije odnosno znanja koje studenti stječu na predavanjima baš mi je drago što mogu stjecati i praksu. Studentima koji se žele baviti novinarstvom nudi se prilika da odu na Radio Student i Televiziju Student gdje mogu proći cijeli proces, od snimanja priloga, montaže, najava u studiju, ali i pišu za novine Global gdje ih se isto provodi kroz cijeli proces. Od izbora tema, razgovora sa sugovornicima, do toga kako da uče raditi u sustavu u kojem rade sve veće novinske redakcije, do toga kako se prelama novina, kako izgleda tisak i toga kako izgleda tisak novina u tiskari. Uvijek je bitno s praksom u novinarstvu krenuti već na faksu jer posla ima, ljudi će prepoznati kvalitetan rad, zapazit će te i možda ćeš dobiti posao. Ne volim kad ljudi govore da nema posla jer to nije istina.

Misliš li da, nakon svega navedenog, Fakultet političkih znanosti stvara dobru podlogu mladim novinarima za budućnost?

U tom smislu prakse apsolutno, ali i u smislu onoga što se na faksu nauči. Danas može biti novinar netko tko je završio ekonomiju ili pravo i to uopće ne sporim, no na studiju novinarstva dobivaš zaokruženo znanje o struci kao takvoj gdje naučiš o novinarskoj etici, različitim novinarskim formama i kako ih prepoznati, da izvještaj ne miješaš s komentarom i slično. Mislim da je to dobar spoj teorije i prakse. Jedino mislim da je problem što sve više studenata upisuje studij novinarstva zato da bi prvom prilikom skliznuli u PR i slične sfere. Mislim da sve manje studenata upisuje novinarstvo zato što se želi njime baviti, a to je veliki problem. Ali dobro, mislim da će oni koji se prepoznaju u tome i uspjeti.

Što misliš o položaju studenata novinarstva na praksama, jesu li potlačeni ili ih se gura da rade pravi novinarski posao?

Mislim da to ovisi od medija do medija. Postoje razna iskustva, ja nisam imala negativnih, ima ljudi koji govore da ih samo iskorištavaju, pišu „nevažne“ tekstove, ali u većini iskustava koje sam čula to su bili pravi novinarski poslovi. Na nekim televizijama ideš na presice, montiraš, slažeš priloge, baš tešeš zanat. Prakse znaju biti teške jer traju od jutra do sutra i neki ljudi odustanu jer im je teško i naporno, ali nekako mislim da sve to donosi vrijedno iskustvo. Ovo nije lak posao ni tijekom studentske prakse ni nakon što se zaposliš tako da je možda bolje ranije se upoznati i odmah krenuti s udarnim tempom.

Gledala sam Podcast inkubator kada je gostovao Marko Matijević i nakon što je ispričao kako su ga na faksu odbili s isprikom da nemaju novca za pokretanje portala on ga je ipak pokrenuo i na njemu je radilo 30 – 40 kolega. Jesi li i ti bila dio ekipe koji je radio na drugačije.hr ili si se tek kasnije priključila na srednju.hr?

Ne, ja sam došla dosta kasnije. Marko je drugačije.hr pokrenuo dok je još bio na faksu, kao student je pokrenuo i srednja.hr, ali je drugačije.hr bila preteča srednjoj.

Kako si i kada došla na srednju.hr?

Marko je vjerojatno vidio kako pišem u Globalu i pitao me želim li doći na srednju, meni je to bilo super jer sam pratila portal i bili su mi zakon. Dobro su radili i bili izvan okvira, dobro su pokrivali teme i bili u nekom svojem filmu sa stilom, buntovni. Zapravo mi je bilo precool kad mi je ponudio posao. Moja je prva reakcija bila da ja to ne mogu, da nemam vremena, a onda sam mu sljedeći dan rekla da ću doći i otada počinje lijepa priča koja traje od listopada 2016. godine.

Na portalu stoji slogan da ste glas mladih. Marko je u Podcast inkubatoru spomenuo kako mladi izvještavaju za mlade što mi je jako dobro zvučalo. Koliko je važno da upravo mladi izvještavaju za mlade?

Mislim da je fora i dobro zato što smo mi ipak manje udaljeni od srednjoškolskih i studentskih dana nego na primjer neki stariji kolege. Slažem se s Markom u tom dijelu, mi jesmo glas mladih, prosjek godina u redakciji nam je 25, i kažem, nismo toliko udaljeni od tih tema i pristupamo im na zanimljiv i privlačan način. Mislim da je taj model mladi za mlade fora, idemo na Državnu smotru Lidrano, pratimo državna natjecanja i znamo djecu koja se već u srednjoj školi bave novinarstvom. No, ne nužno samo novinarstvom, već i nekim drugim područjem u kojem su sjajni i koje ćemo pratiti i dalje jer to je poanta, da pričamo o mladima koji su nešto uspjeli i napravili, kao i problemima koji muče te mlade, a opet progovaramo iz mladenačke perspektive.

Prošle je godine pažnju medija dobio rektor Boras kada te prozvao na Senatu zbog informacija koje ste dobili o sjednici Senata Sveučilišta u Zagrebu. Koje su se manjkavosti i problemi dogodili na sjednici?

Došlo je do probijanja koeficijenata. Naime, sva sveučilišta svoje profesore zapošljavaju putem koeficijenata i prošle se godine u lipnju saznala priča o probijanju istih. Postoji određena masa koeficijenata koje svako sveučilište ima i može koristiti. U tom se trenutku dogodilo da su sva veća sveučilišta prekomjerno koristila koeficijente za zapošljavanje. Time smo se zapravo puno bavili i problematizirali zagrebačko sveučilište koje je imalo najveće probijanje pa je došlo do prozivanja na Senatu.

 Rektor Boras te nazvao, citiram: „nezavršenom studenticom u dobi od 27 godina koja u svojim tobožnjim otkrivanjem afera, tzv. istraživačkim novinarstvom želi doći u fokus javnosti, a Sveučilištu nanosi štetu iz neznanja ili zle volje“. Kako komentiraš taj istup?

Za mene je to bilo apsolutno nevjerojatno jer sam ja tada još uvijek bila studentica. Prozvao me zbog mojih godina i zbog mojih godina studija. Meni to jednostavno nije pedagoški, čovjek je rektor i profesor, niti ljudski, niti kako god hoćeš da rektor proziva svog studenta zbog godina studija. To nije korektno ni na koji način i mislim da se rektor nikada ne bi smio odnositi tako prema studentima. No, naš je rektor Boras zaista imao toliko negativnih presedana da ih je teško nabrojati. Mislim, čovjek je tužio studenta, tako da sam ja još dobro i prošla.

Ove je godine Sveučilište u Zagrebu dobilo novog/starog rektora. Primijetila sam da ste na srednjoj.hr podupirali protukandidata Damira Bakića kojeg ste prozvali Dobri Damir. Što misliš, zašto nije pobijedio?

Zašto Bakić nije pobijedio treba pitati 55 članova Senata Sveučilišta u Zagrebu koji su glasovali za Borasa, a drugih je 15 glasovalo za Bakića. S obzirom na to kako smo pratili rad Sveučilišta, koliko smo ga pratili i koliko smo se osvrtali na rad uprave rektora Borasa i s obzirom na situacije koje smo imali, a koje su se direktno doticale njega, mislim da bi bilo kakva promjena značila promjenu na bolje. Porazno je da imamo rektora koji se na takav način razračunava sa studentima i medijima, tako da ne znam zašto Senat nije izabrao drugog kandidata. Mogu samo nagađati, a to ide u smjeru mog shvaćanja akademske zajednice u Hrvatskoj kao klijentelizmom i nepotizmom zatrovane sfere društva. Kod ovakve situacije izbora rektora ne gleda se tko je kvalitetniji ili bolji kandidat, nego što ćeš dobiti zauzvrat ako glasaš za određenog kandidata. A upravo bi akademska zajednica trebala služiti na čast društvu.

Imam dojam da smo mi studenti jako pasivni. Svi se bunimo i ništa nam ne valja, a kad treba djelovati i stvarno se pobuniti ne radimo ništa. Možda nas je sustav napravio takvima? Što ti misliš o tome?

Baš mi je drago što si to rekla jer sam zapravo dosta kritična prema studentima u Hrvatskoj upravo iz toga razloga što si ti rekla – nedopustivo su pasivni. Studenti su populacija koja mora nositi promjene, koja mora biti buntovan glas koji upozorava na probleme, koji se bune, koji su glasni. Evo na primjer, ja sam bila zadnja generacija koja je maturirala po starom sustavu. Međutim, trebala sam biti prva generacija koja je trebala pisati državnu maturu, no nismo znali ništa o njoj. Doslovno se u jednom danu na Facebooku stvorila grupa u kojoj smo se dogovorili da ćemo sljedeći dan prosvjedovati ispred Ministarstva obrazovanja. Okupili smo se sljedeće jutro, a istu je večer tadašnji ministar Primorac na Dnevniku objavio da se državna matura odgađa za godinu dana. Imaš i primjer studentica koje su podigle šator ispred Ministarstva obrazovanja prije dvije godine zbog kašnjenja isplate stipendija. I one su svojim buntom postigle promjenu na bolje. Mladi mogu donijeti promjenu i to ne samo za sebe nego za društvo u cjelini, ali mislim da su stravično pasivizirani. Mislim da je općenito u društvu pa tako i u studentskoj populaciji, zavladala apatija.

Kao osoba koja radi i bori se za promjene, misliš li da se ima smisla boriti ili je situacija takva da su ljudi prisiljeni spakirati kofere i otići? Jesi li ikad razmišljala o odlasku iz Hrvatske?

Dok sam još bila na faksu imali smo strašne rasprave ostati ili otići iz Hrvatske, ja sam uvijek govorila da treba ostati i boriti se, nešto te treba potaknuti da se zainatiš. Možda je to borba s vjetrenjačama i ispadnem Don Quijote i veća budala, ali sam takva da ne bih bila zadovoljna da ne mogu, ako me jednog dana život potjera odavde, reći sebi u ogledalo ili svojoj budućoj djeci da nisam sve pokušala. Kažem, nije nemoguće da će se jednog dana možda dogoditi da odem, no ako se to dogodi, dogodit će se u trenutku kad više neću vidjeti smisao, ali ću moći reći da sam pokušala napraviti promjenu.

Nedavno si dobila dvije nagrade Hrvatskog novinarskog društva – za internetsko i istraživačko novinarstvo, a neočekivano si dobila i treću neslužbenu nagradu voditelja za najbolji govor. Priznanja si dobila zbog usporedbe Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije s Akcijskim planom za provođenje istog. Koje si manjkavosti otkrila uspoređujući dokumente?

Dakle ovako, postoji Strategija obrazovanja, znanosti i tehnologije koja je usvojena 2014. u Saboru i koja sadrži preko 300 ciljeva i mjera u sferi obrazovanja, znanosti i tehnologije. Popisane su mjere koje bi se trebale ostvariti kako bi obrazovni i znanstveni sustav napredovao, a kako bi se Strategija mogla provoditi potrebno je napraviti Akcijski plan, odnosno terminski plan. Onako kako ja to zamišljam, u Akcijskom planu je potrebno prepisati sve ciljeve i mjere iz Strategije, staviti ih u tablični prikaz i ispod pisati aktivnosti pomoću kojih će se te mjere i ciljevi ostvarivati. Pored toga napisati u kojem će se razdoblju ostvarivati, tko će biti nadležan, sudjelovati u provedbi i slično. Međutim, u Akcijskom planu je nedostajalo puno mjera i ciljeva koji su zapisani u Strategiji, jednostavno ih nije bilo. Akcijski plan bi trebao pratiti Strategiju za čiju se provedbu piše, a budući da je jako puno mjera ispalo krenula sam uspoređivati. Brojke koje sam dobila bile se ogromne, izbačeno je 129 mjera, neke su dodane i tako. Nakon što smo objavili priču profesorica ustavnog prava iz Rijeke, Sanja Barić, nam je rekla kako se dokument nikako ne bi smio modificirati u provedbenom dokumentu bez dopuštenja Sabora koji bi prije toga trebao izmijeniti Strategiju. Uglavnom, to što se tamo dogodilo nije se smjelo raditi, ja sam to usporedila i napravila dokument s tablicama od 61 stranice koji se crvenio od izbačenih mjera i nakon objave, priča je eksplodirala.

Jesi li se očekivala takvu reakciju na priču?

Očekivala sam da će tekst pročitati 20 ljudi, smijala sam se Marku u redakciji i rekla da smo luzeri jer sam toliko radila na tome, a pročitat će samo 20 ljudi. No, dogodilo se suprotno. Priča se brzo proširila po medijima, drugi kolege novinari su se zakačili za priču i pisali da je to nevjerojatno i nedopustivo. Dan objave je bila subota poslijepodne, u nedjelju je priča bila posvuda. Počeli su nas zvati po televizijama i krenuo je ludi tjedan. Mobitel mi je stalno bio u ruci jer su ljudi zvali i htjeli da im pojasnimo i pričamo što smo otkrili. To je bio jedan od najintenzivnijih i najnapornijih tjedana u mom životu jer se u tom tjednu održavala sjednica Povjerenstva koje je izradilo Akcijski plan, no na kraju nije usvojen što je najvažnije. Isprovocirali smo promjenu i svojim radom utjecali na to da se nešto loše i štetno ne usvoji.

Koliko si dugo radila na istraživanju?

Uhvatila sam se istraživanja negdje početkom lipnja, no bilo je trenutaka kada danima nisam ništa pisala, a i dana kada sam se samo time bavila jer nisam morala ići na faks. Kad se sve skupa zbroji radila sam otprilike 30 sati kroz dva tjedna.

Kako su političari reagirali na priču?

S obzirom na to da smo pokazali da ljudi koje je osobno imenovao premijer Plenković nisu radili dobro posao za koji su imenovani, ne mogu reći da sam očekivala sjajne reakcije iz redova vladajućih. Oporoba je, očekivano, bila glasna oko te priče.

Premijer Plenković je priču nazvao „istraživačkim pokušajem“ – kako to komentiraš?

Sada mi je taj njegov istraživački pokušaj simpatičan, no onda mi nije bilo najugodnije. On je u tom trenutku omalovažio novinarski rad koji je pokazao kako netko njegov nije baš dobro radio posao, a on se brinuo za to kako novinari rade svoj posao. Uvijek kažem da se nije trebao oko toga brinuti jer su novinari napravili svoj posao, rade ga i ovih dana i pravi su „psi čuvari“, a mislim da bi bilo puno bolje i konstruktivnije kada bi premijer brinuo o tome kako njegovi ljudi rade posao i kako on sam radi svoj posao, a ne da brine za novinare.

Vjerujem da si čula da su novinari vraćali nagrade Hrvatskom novinarskom društvu zbog priznanja Ivani Petrović, kako komentiraš njihov potez?

Mislim da svatko ima pravo izraziti svoje mišljenje i stav prema nečijoj nagradi i priznanju. Nagrada koja je dodijeljena kolegici s Nove TV stvar je ocjenjivačkog odbora HND-a. Svatko ima pravo izraziti svoje negodovanje ili slaganje s time.

Članica si Zbora znanstvenih novinara Hrvatskoga novinarskog društva. Što je Zbor znanstvenih novinara i čime se bavi?

Osnovali smo se relativno nedavno u sklopu HND-a, negdje u studenom ili prosincu. Sami organiziramo tribine i aktivnosti koje se tiču znanstvenog novinarstva i znanosti kao takve. Mislim da je dobro što je zbor osnovan da se vidi kako su i znanstveni novinari ovdje, da rade i prate svoje teme i na kraju da je znanost bitna kao takva u sklopu novinarstva.

U zboru se nalaze velika novinarska imena kao Tanja Rudež za koju si istaknula kako je iznimno cijeniš, ali i Saša Ceci, Nenad Jarić Dauenhauer, kao i drugi novinari. Kako je biti okružen tim ljudima?

Super mi je osjećaj kad sam okružena ljudima koje beskrajno cijenim i koje sam čitala kada oni nisu ni znali za mene. Zapravo sam jako sretna što imam priliku biti okružena starijim i iskusnijim kolegama od kojih mogu puno naučiti.

Imaš li neke velike planove za budućnost, ili da postavim ono izlizano pitanje, gdje se vidiš za 10 godina?

Kod mene je to više onako, go with the flow kako bi se reklo. Stvarno mi je život zanimljiv zbog toga što ne znam što će biti sutra i to je u biti stvarno dobro. Što se tiče posla, samo mi je u glavi da radim najbolje što mogu i znam, imat ću neki rezultat i sve će biti dobro. Time se vodim danas i vodit ću se za godinu, dvije, pet, deset. Znam da neću moći pisati na srednjoj.hr do mirovine, ali evo, Marko je pokrenuo i drugi portal, mirovina.hr pa se možda jednog dana prebacim na umirovljeničke teme, hahah! Zapravo isto vrijedi za profesionalni i privatni život, nikad ne znaš što ti sutra donosi. Nisam jedna od onih koja će ti reći da će za 10 godina imati dvoje – troje djece i biti u sretnom braku. Dapače, ako se to dogodi super, ali ako se ne dogodi neću sigurno sjediti i plakati.

I za kraj, što bi poručila svakom mladom novinaru koji se želi baviti tim poslom?

Poručila bih im da ne odustaju na prvoj prepreci i neka kopaju dalje. Neka se ne obeshrabre kada im profesori kažu da nema posla jer posla ima za one koji žele raditi. Poručila bih da ne pristaju na bilo kakve oblike cenzure, da se istog časa kad osjete da su pod autocenzurom odupru. Ako imate osjećaj da se želite time baviti nemojte prelako odustati. Nije najbajniji posao na svijetu, no osjećaj da si nešto promijenio, da si nekome pomogao, da si ispravio neke krive drine je nešto što mene ispunjava. Mislim da tko god to osjeti u sebi, a jednostavno znaš kad to osjetiš, stvarno bi jako trebao pratiti taj osjećaj i ići za njime.