Bolonjski sustav postaje bolonjski problem
Ušli smo konačno i u Europsku uniju. Da bi postali jedna od zvjezdica na europskom nebu, naši su političari obavili svoj dio posla, a dalje sve ovisi o nama. Barem tako govore. I tako proteklih 12 godina sve što se događalo u našoj zemlji, osim prosvjeda, bilo je reformiranje hrvatskog gospodarstva i svega ostalog što je bilo potrebno da se zadovolje EU standardi.
Iako samo dobili priznanje EU da je sve prošlo u najboljem redu i da smo za Europu spremni, mnogi od nas ne bi se s tim složili, iako možda to više nije ni bitno. EU bi najviše dobrih stvari, kažu, trebala donijeti našoj djeci, no kako su njih pokopali školskim reformama već sada, nitko ni ne razmišlja o tome što slijedi.
Prva generacija brucoša bolonjaca upisana je još 2004. godine. Bolonjski sustav predstavlja reformu visokog školstva čiji je glavni cilj stvaranje kompatibilnog i koherentnog sustava obrazovanja. Između ostalog, bolonja je trebala omogućiti studentima lakšu mobilnost, odnosno prelazak s jednog sveučilišta na drugo, bilo da se radi o domaćim ili međunarodnim visokoškolskim ustanovama.
No, postavlja se pitanje koliko je zapravo bolonjski sustav učinkovit i je li Hrvatska uopće bila spremna na reformu visokog obrazovanja? Budući da bolonja zahtijeva redovno pohađanje predavanja i podjelu studenata na grupe od najviše 30 studenata, naši fakulteti su naišli na prvu prepreku – nedostatak prostora i prevelike upisne kvote.
Za primjer možemo uzeti Pravni fakultet u Zagrebu koji upisuje oko 900 studenata svake godine, a nema dovoljno kapaciteta niti osoblja da bi mogao podijeliti studente na manje grupe. Zato se predavanja često ni ne održavaju, a dolazak studenata nitko ne kontrolira.
Drugi problem koji se može uočiti je – nepridržavanje pravila. Sustav propisuje obavezno polaganje predmeta putem kolokvija, bez održavanja usmenih ispita. Kod nas se često predmeti ne dijele na kolokvije, a ako se omogući takvo polaganje ispita, većina katedri održava usmene ispite umjesto izravnog upisivanja konačne ocjene koju se dobiva izračunavanjem aritmetičke sredine.
Treći i najveći problem je – vrtoglava cijena školarina. Studenti plaćaju školarinu po broju bodova koji nosi jedna akademska godina. U prosjeku se jedan bod naplaćuje 100 kuna pa ako na primjer ispit nosi 8 bodova, student će platiti 800 kuna upis jednog ispita.
Zamislimo da fakultet ima 8 predmeta na jednoj godini. Kada se pomnoži, ukupna školarina premašuje prosječnu hrvatsku plaću. Sveučilišta su slobodna odrediti cijenu bodova pa se sve više događa da fakulteti svake godine povisuju cijenu, često ne mareći za sveopći kolaps platežne moći hrvatskih građana.
Nitko, dakako, ne nadzire provedbu ovog sustava, a hoće li uskoro barem pokušati, pored svih problema u kojima nam se zemlja nalazi, teško da to možemo i zamisliti. Upravo zato bolonjski sustav slobodno možemo preimenovati u bolonjski problem, koji, na žalost, neće tako skoro biti riješen.
