Povijest braka: Od vjenčanja u krčmi do tučnjave ribom po stopalima

Što je zapravo brak? Ne postoji definicija koja bi mogla opisati tu instituciju jer su se tijekom stoljeća značenje i vrijednosti stalno mijenjale. U našoj kršćanskoj, tradicionalnoj zemlji volimo reći da je brak sveta zajednica jednog muškarca i jedne žene, ali ni to sa sigurnošću nije moguće potvrditi. I danas u svijetu postoji mnogo neobičnih, a u nekim dijelovima svijeta još uvijek poprilično zaostalih običaja.

Na početku civilizacije ljudi su uglavnom sklapali brak radi tjelesne sigurnosti. Ako bi netko u ono vrijeme ostao sam, bilo je to ravno smrti. Što ste više srodnika imali, bili biste sigurniji da ćete dobiti zaštitu, hranu i jamstvo za nastavljanje potomstva. No ubrzo se društvena hijerarhija promijenila, a s njom i percepcija braka i značenje za muškarca i ženu.

Tako je, primjerice, u Staroj Grčkoj prevladavalo vjerovanje u to da žene nisu vrijedne najvišeg oblika ljubavi ili braka koji je bio rezerviran isključivo za ljubav između muškaraca. Upravo su Atenjani demokracijom utrli put organiziranoj prostituciji. Običaje starih Grka pokupit će i Rimljani, ali će ih malo izmijeniti.

Naime, kod njih je odnos između muškaraca bio prihvatljiv samo ako je jedan muškarac bio Rimljanin, a drugi rob. Neron, jedan od najpoznatijih rimskih careva, oženio se s muškarcem, a to je ponovio još dvaput. Posebnu ulogu u Rimu imale su konkubinate – neudane žene koje bi živjele s nevjenčanim muškarcem ili muškarcem koji je ostao udovac. Imale su sve privilegije (poput prava nasljeđivanja).

Do 12. stoljeća par se mogao vjenčati bilo gdje – u krčmi, na cesti, ispod stabla – i nisu bili potrebni svjedoci. Bilo je dovoljno da jedno drugome izgovore „uzimam te za ženu/muža“. Nakon toga, kao i u mnogim drugim područjima, veliku je ulogu na percepciju odigrala i Crkva koja se u 13. stoljeću prvi put počela miješati u brak, ali i u krevet supružnika. Jedan od najvećih problema crkve tada je bilo upravljanje kraljevskim obiteljima, odnosno njihovim brakovima i razvodima.

U skladu s tim, papa Inocent donosi zakon koji zabranjuje brakove i razvode iza leđa Crkve koja je tada diktirala čak i poze u kojima se bilo prihvatljivo seksati. Naime, ako to nije bio misionarski položaj, gorjeli biste u paklu. Treba spomenuti i to da su u tom razdoblju ljudi vjerovali da će, ako se nedjeljom upuštaju u seksualne odnose, jednog dana dobiti dijete s fizičkim poteškoćama. Isto tako, ako je muškarac imao problema s erektilnom disfunkcijom, Crkva je čak poslala tim istražiteljica koje bi procijenile zdravlje muškarca. Ako se pokazalo da je bolestan, par je tek tada imao dozvolu za razvod.

Vremena su se promijenila, ali u svijetu još dan danas postoje čudni i pomalo smiješni običaji. Primjerice, članovi zajednice u Maleziji mladencima ne dozvoljavaju odlazak na WC tri dana i noći jer to donosi nesreću. Mladenci nakon vjenčanja 3 dana ne jedu gotovo ništa, a piju samo malo vode. U Južnoj Koreji mladoženju prije vjenčanja prijatelji vežu za noge i objese ga naglavačke kako bi ga mogli tući ribom po stopalima, i to zato što će ga to osnažiti prve bračne noći.

Od svih zemalja, najčudniji običaji su u Indiji gdje mlada nosi vjenčani prsten na nozi, a tijekom ceremonije suprug joj na prst lijeve noge mora staviti srebrni prsten. U nekim dijelovima Indije postoje i vjenčanja sa životinjama, ali u pitanju je ipak lažna ceremonija. Naime, postoji vjerovanje da će djevojčicu, ako joj sve do desni istrune zub, u budućnosti pojesti tigar, stoga se ona mora vjenčati sa životinjom kako bi to spriječila.

U Indiji ipak nije sve oko brakova tako duhovito. Primjerice, djevojčice u dobi od 10 godina prisiljene su na to da se udaju za dječake iste dobi, a u nekim slučajevima radi se o muškarcima od 50 godina. Takvi prisilni brakovi najviše se prakticiraju u nerazvijenim dijelovima svijeta – u Jemenu, Afganistanu i Etiopiji – gdje djevojčice ulaze u brak sa starijim muškarcima. Često su silovane, a životni vijek im je, zbog rađanja djece u mladim godinama, mnogo kraći.