Zvuk i njegova narativna uloga u filmu
Dobro je poznata činjenica da je zvuk i efektivna utilizacija istog neizostavljiv dio svakog filma. Njegova funkcionalnost seže od jednostavnih i suptilnih zvučnih podloga, koje su gotovo neprimjetne i služe samo kao nadomjestak tišini do spektakularnih skladbi, često efektivnijih od vizualnog dojma scene kojeg upotpunjuju. Činjenica da mnogi ljubitelji filma gotovo momentalno prepoznaju glazbu iz ”Gospodara prstenova”, ”Zvjezdanih ratova” ili ”Jurskog Parka” dokazuje koliko efektivan zvuk može biti u filmu. S druge strane, glazba u filmovima masivnog Marvelovog kinematičkog univerzuma gotovo je neprimjetna i zaboravna. Ovi fenomeni su detaljnije istraživani u video esejima čije se poveznice nalaze na kraju teksta.
U ovom tekstu bavit ću se kratkom analizom triju filmova, točnije načinom na koji svaki od njih koristi zvuk kao glavni narativni element priče. Iako tematski različiti, ovi filmovi imali su istu namjeru; maknuti zvuk iz njegove uobičajene, pozadinske pozicije i staviti ga u središte radnje. Dva od tri filma u ovom su naumu potpuno uspjeli, stvorivši priču koja je vođena zvukom, dok je treći dobru ideju ukaljao lošim odlukama u realizaciji iste. Kronološkim poretkom, to su: Don’t Breathe (2016.), Dunkirk (2017.) i A Quiet Place (2018.).
Ironično, prvi film ovog trojca koji se odlučio na drugačiji način koristiti zvukom je onaj koji je tu ideju najgore realizirao, a to je horor triler ”Don’t Breathe”. S jednostavnom, ali zanimljivom pričom i malobrojnom glumačkom postavom, ovaj je film imao sve predispozicije da postane ”the next big thing” u svijetu horora. Radnja koja je gotovo u potpunosti smještena u jednoj kući ima jako efektivan i šokantan početak, no ubrzo postaje dosadna i monotona. Premisa je sljedeća; troje prijatelja odluče se na pljačku kuće u kojoj živi slijepi muškarac, koji navodno posjeduje veliko bogatstvo. Njihov plan pljačke ubrzo postaje plan preživljavanja, nakon što jednog od lopova slijepi čovjek uhvati i nemilosrdno ubije. Ostatak filma pratimo Rocky (Jane Levy) i Alexa (Dylan Minnette), koji očajnički pokušavaju proizvesti što manje buke kako ih zastrašujući slijepi čovjek (Stephen Lang) ne bi pronašao. Najveći problem ovog filma su njegovi dosadni i jednodimenzionalni likovi, do kojih publici uopće nije stalo. Činjenica da je najzanimljiviji lik filma ujedno i glavni negativac nije nužno morala biti negativna, no u filmu centriranom na preživljavanje protagonista ne bismo trebali biti u poziciji da ”navijamo” za njegovog progonitelja. Osim toga, kraj filma je nepotrebno natrpan novim, nevažnim informacijama, a rasplet radnje je potpuno neefektivan.
Sljedeća na redu je unikatna i efektivna ratna drama Christophera Nolana, ”Dunkirk”. Film koji prikazuje evakuaciju Savezničkih vojnika s francuske plaže Dunkerquea od početka ostvaruje napetu atmosferu koja ne posustaje do samog kraja. Odmah smo bačeni u središte radnje, prateći nekoliko vojnika koji traže ostatak savezničke vojske. Ne dobivamo nikakav kontekst ili informacije o vojnicima, a kamera se ne fokusira ni na jednog pojedinca, ostavljajući nas bez nekog ”glavnog” protagonista. Ovaj princip snimanja vodi nas kroz cijeli film, a bez uspostavljanja glavnih ili sporednih likova te daljnje karakterizacije istih, Nolan nam daje do znanja da ovo nije radnja vođena likovima, već likovi vođeni radnjom. Neprestano prebacivanje perspektive između tri različite skupine koje pratimo tijekom filma pomalo zbunjuju i narušavaju linearnost radnje, no radnja nije ono što je u prvom planu. Baš kao i karakterizacija likova, ona je manje važna i služi samo kao dodatak centralnom motivu filma, realnom prikazu iskustava vojnika i njihovih spasitelja. U stvaranju cjelokupne tmurne i panične atmosfere najveću ulogu igra upravo zvuk. Avioni koji bombardiraju brodove i vojnike na obali stvaraju osjećaj nervoze, ugroženosti i straha, a jednostavna i repetivna glazbena podloga samo pridonosi tom ugođaju.
Posljednji na listi, te ujedno i osobni favorit u horor žanru je originalna kreacija glumca i redatelja Johna Krasinskija, ”A Quiet Place”, film koji je zvuk efektivno stavio u ulogu krvnika. Već u prvih pet minuta uvučeni smo u njegovu surovu realnost i suočeni s prijetnjom koja ju ispunjuje. Prazni, crni kadar i tekst ”89. dan” prvi je kontakt publike s ovim svijetom. Kamera se polako spušta prema napuštenom naselju i peteročlanoj obitelji koja lagano korača ulicom. Sve što čujemo je blagi šum vjetra u pozadini dok obitelj pažljivo ulazi u napušteni dućan u potrazi za potrepštinama. U sljedećih nekoliko minuta promatramo nečujnu, ali napetu komunikaciju među članovima obitelji korištenjem znakovnog jezika i polagano kretanje kroz dućan. Osjećaj ugroženosti i nesigurnosti od nepoznatog je uspostavljen, a publika je uvučena u misteriozni svijet apsolutne tišine, iako još ni sama ne zna zašto. Nedugo nakon odlaska obitelji iz dućana, saznajemo zašto je tišina neophodna za preživljavanje.
Prva pojava zvuka u filmu dovodi do prve pojave glavnog izvora straha i napetosti u ostatku radnje, oklopljenog slijepog čudovišta koje je osjetljivo na čak i najtiši zvuk. U brzoj, ali brutalnoj sceni, dobivamo uvid u zastrašujuće mogućnosti ovih lovaca. Od samog početka, film poistovjećuje zvuk, jedan od neophodnih dijelova ljudske komunikacije i života, sa smrću. Tako ubrzo stvara strah od proizvođenja čak i najmanjeg zvuka, a cijela se publika veoma brzo osjeća kao da je dio obitelji koju promatra. Bačeni smo u surovo okruženje i spretno izmanipulirani da suosjećamo s likovima u samo nekoliko minuta, a za razliku od ranije navedenog horora, ovaj film odvaja dovoljno vremena da nas upozna i zainteresira za te likove. Zahvaljujući vještoj glumačkoj postavi, misterioznoj prijetnji i savršenoj manipulaciji malobrojnim zvučnim efektima, stvara se izrazito napeta atmosfera. ”A Quiet Place” prvim kadrom uvlači nas u svoj surov svijet i tamo drži do samog kraja.
Ako sam vam ovim kratkim tekstom pobudio znatiželju za daljnjim istraživanjem uloge zvuka u filmskom svijetu, bacite oko na sljedeće linkove:
Lord Of The Rings: How Music Elevates Story