Žuti kišobran, Atomsko sklonište

Upozorenje! Slijedi sadržaj koji veliča Božić, poklone, sobove, Djeda Mraza i Baku Mraz, vilenjake, Sjeverni pol, snijeg, filmove u kojima glavne uloge ima sve do sad navedeno, kuhano vino, lampice, kuglice, miris borova, iglice borova koje lete svuda po kući i slično. Smatrate se upozorenim i sve osobe koje imaju slabije ispunjeno srce božićnim duhom neka čitaju polako s pauzama između odlomaka. Hvala.

U ovom trenutku još je 13 dana, 10 sati, 56 minuta i 54 sekunde do Božića (u trenutku čitanja ove kolumne, bit će 10 dana, xy sati, xy minuta i xy sekundi). Moja kuća se u potpunosti pretvorila u radionicu Djeda Mraza. I ja sam potpuno postala onaj mali vilenjak koji pakira poklone. Dodajmo tome i moju crvenu pidžamu sa sobovima i borićima i zbilja mislim da nitko u selu Djeda Mraza ne bi primijetio da zapravo nisam vilenjak (nisam sigurna je li to kompliment ili ne).

Da. U potpunosti sam u Božiću. Lampice na boriću se ne gase, 17 poklona je već zamotano i spremno u radionici da budu dostavljena ispod bora (ima nas jako puno). Božićne pjesme se vrte konstantno, a filmovi s Djeda Mrazom se stalno gledaju. Osobno, obožavam ih. Obožavam. I to one stare filmove, tipa Santa Clause s Tim Allenom. Sigurna sam da ste ga gledali i da znate da je to onaj film u kojem Tim Allen postane Djed Mraz. Ja sam ga gledala opet (po stoti put) prije dva dana. A jučer sam gledala drugi dio tog filma. Kada Djed Mraz treba naći ženu. Da, potpuno sam svjesna kako sve to zvuči i baš me briga što imam 24 godine i što me uhvati tolika euforija oko Božića i Djeda i Bake Mraz.

Svi imamo trenutaka kada nas nešto u potpunosti omami. Bilo to neko doba godine, neka osoba, hrana. Neki trenutak kada nas toliko obuzme sreća, euforija i adrenalin da nam osmijeh ne silazi s lica (ne znam zašto imam taj čudan osjećaj da sam takva 98% godine). Ili se možda sve to zajedno pomiješa u odličan koktel koji nas drži omamljenima cijelo vrijeme. Koji nas drži nekoliko centimetara iznad zemlje i stalno imamo osjećaj kao da lebdimo jer smo toliko omamljeni da ni ne osjetimo korake koje radimo. A možda je i do kuhanog vina koje uvijek ugrije. Odat ću vam jednu tajnu. Tajnu pravog kuhanog vina. Ima jedan skriveni sastojak koji daje svoju notu posebnosti u svaku čašu. Ne, nije riječ o kuhanju s ljubavlju ili načinu miješanja. Hoćete znati? Tajni sastojak odličnog kuhanog vina je rum. Znam. MIND BLOWN.

Jedino što nedostaje ovom dijelu godine je snijeg (baš me briga što su mi na viziju Božića utjecali svi filmovi s tom tematikom). Makar, redovito provjeravam prognozu i navodno postoji mogućnost bijelog Božića. Sjećam se kako je jednom, samo jednom, i to jako davno (prije sigurno više od 10 godina), Badnjak bio suh, bez ikakvih naznaka o mogućem snijegu. O, kako smo se prevarili. Božićno jutro je bilo bijelo. Potpuno bijelo, a krpe snijega su još uvijek gusto padale. Taj Božić je definitivno podigao ljestvicu svim ostalima. Već točno imam u glavi taj natrpani raspored na Badnjak koji nas čeka. I koji mene čeka. Toliko kolača imam u planu za napraviti da se moram dignuti u 6 ujutro da stignem sve to obaviti do popodneva. Jer popodne kreće kićenje borova. Da, borova. Množina. Kitimo ih 3. Svake godine. Na svakom katu kuće. No, o detaljima toga ću sljedeći tjedan kada će nas dijeliti tek nekoliko dana do glavnog dana mjeseca.

Veselim se mirisu bora. Pa čak i njegovom pikanju svaki put kada stavim kuglicu, iako ću možda morati imati flaster na svakoj jagodici prsta. Već vidim sve te iglice koje su po podu i mog zeca kako se zavuče ispod i jede pšenicu (naravno, to radi samo da ju oblikuje). Osjetim i miris kolača i kuhanog vina. Volim miris Badnjaka. Sve te mirise koji se isprepleću u zraku, a koji su prekinuti lomom kuglica (barem dvije svake godine završe u vječnom snu). Ima nešto u svemu tome što iz nas izvlači djecu. Izvlači ono dječje veselje i smijanje, dječju iskrenost i fasciniranost obrisa kojeg vide u kuglicama. Izvlači kreativnost kojom se UVIJEK dvije iste kuglice nađu na istoj grani bora. Božić izvlači toplinu. Iskrenost. Ljubav. Osmijeh i veselje. Poštovanje. Sve što većina zaboravi da postoji ostatak godine. Možda ih treba podsjetiti da Božić nije vrijeme da promijene ploču nakratko. Možda ih treba podsjetiti da cijelu godinu vrte upravo tu ploču koju naviju samo u ovo doba blagdana. Kakva bi to idealna godina bila. Puna osmijeha, ljubavi, pružanja i primanja. Nije do poklona. Do sitnica je. Do onih malih toplih riječi koje uputimo jedni drugima. U osmijehu i ljubavi koje pružamo i dajemo tako lako. U šali i dodiru. Okusu. Poštovanju. Dobroti. To su pokloni koji se mogu dati svih 365 dana. Nigdje na njima ne piše dati isključivo za vrijeme blagdana i Božića. To su univerzalni pokloni koji vrijede stalno. Svaki dan, svaki tren, svako doba godine. Budimo dobri jedni prema drugima. Poštujmo se. Uvedimo te osobine ovog Božića. I držimo ih se tijekom cijele godine. Ne samo sada da izbjegnemo ugljen za poklon od Djeda Mraza (13 dana, 8 sati, 55 minuta i 38 sekundi, u trenu čitanja 10 dana, xy sati, xy minuta i xy sekundi).