KOMENTARI

Sve više zaposlenih izvanrednih studenata odustaje od studiranja jer nailaze na nerazumijevanje poslodavaca ili profesora.

U Hrvatskoj pravo na obrazovanje ne vrijedi jednako za redovite studente i za one stalno zaposlene. Pravo na obrazovanje trebalo bi podjednako vrijediti i za zaposlene jer su oni ti koji iz svojih plaća izdvajaju novac za obrazovanje, no u našem zakonu stoji da troškove obrazovanja, uz rad, moraju snositi ili sami zaposlenici ili njihovi poslodavci.

„U Hrvatskoj vlada izostanak atmosfere da se kontinuiranim sustavnim obrazovanjem može stvoriti budućnost i ostvariti dobri rezultati“, tvrdi Savo Bogdanović, dekan Visoke škole tržišnih komunikacija Agora. Napominje i kako smjernice Europske unije idu za tim da Hrvatska omogući vrednovanje visokog obrazovanja na temelju neformalnih znanja, no zasad je neformalna izobrazba zanemarena.

Naime, rezultati iz 2015. godine pokazali su da razvijeniji dijelovi Europe, točnije 15 najrazvijenijih zemalja, ima između 23 i 27 posto zaposlenih koji kontinuirano rade na postizanju viših obrazovnih razina.

„Hrvatska je na nečasnom mjestu u popisu zemalja članica sa samo 2,1 % zaposlenih ljudi koji i dalje uče za postizanje viših obrazovnih razina“, kaže dekan Bogdanović.

Deveti krug pakla

Izvanredna sam studentica treće godine novinarstva na Sveučilištu Sjever, zaposlena u državnoj službi i majka dvogodišnje curice. Ovako započinje moj radno-studentski dan tijekom jednog od onih osam tjedana koliko, kao izvanredna studentica, moram odslušati svaki semestar.

6:10 – spremanje za posao; 7:15 – vlak iz Dugog Sela za Zagreb; 8:00 – dolazak na posao; 11:00 – odlazak s posla za Dugo Selo kako bih uzela auto i krenula u Koprivnicu.

Kao što sam spomenula, imam malu curicu i svaka je minuta bitna kako bih nakon svih obavljenih obaveza navrijeme stigla kući.

12:00 – dolazak u Dugo Selo vlakom. 12:00 – 13:15 – spremanje užine za fakultet (kao što svi već znate, u blizini kampusa nemate gdje što pojesti….); 13:15 – krećem za Koprivnicu; 14:45 – dolazak na Sveučilište Sjever; 19:15 – krećem iz Koprivnice za Dugo Selo; 20:45 – dolazim kući; 20:45 – 21: 30 – druženje s mojom curicom. A onda kreće uspavljivanje do 22:00. Tek onda imam vrijeme za sebe i razgovor oko predstojećih obaveza s mužem, a, naravno, tu ponekad spadaju seminari, zadaće i slično.

Jedino pitanje koje si kroz sve ove tri godine studiranja postavljam jest sljedeće: zašto sam upisala izvanredni studij ako su mi obaveze iste kao i redovitom studentu? Možda zato što sam htjela državu rasteretiti plaćanja svojeg školovanja? Zašto studenti koji sami izdvajaju za svoje studiranje ne bi mogli obavljati zadatke od kuće?

Nisu li u današnje vrijeme elektronički mediji toliko napredovali da bi predavanja za izvanredne studente mogli stavljati na službene stranice sveučilišta? Kako to da nitko ne želi olakšati nama koji nemamo mogućnosti biti redoviti studenti?

Kroz ove tri godine studiranja naišla sam na mnoge prepreke. Od nerazumnog šefa do neshvaćanja profesora zbog izostanaka… Naravno, moram napomenuti da nisu svi profesori isti. Većina me ugodno iznenadila i uvijek je spremna pomoći i izaći ususret. Bilo je tu i dosta lijepih iskustava. Podosta sam naučila o sebi, zanimanju za koje sam se odlučila studirati i kroz praksu na Sveučilištu još više zavoljela ono što ću u budućnosti raditi. Usto sam postala upornija pa ću tako upisati i diplomski studij.

 

 

?>