Život je more, Đorđe Balašević

Pišem s dalekog juga. Gdje je sunce toplo, a galebovi pjevaju ujutro dok prate ribare u nadi da im ukradu koju ribicu. Valovi udaraju u obalu, a zvuk brodice je sve tiši dok nestaje na horizontu. Nemam osjećaj da je prvi mjesec. Da, vrijeme vani jako utječe na to. A vani je 15 stupnjeva (termometar kaže da se na suncu osjeća kao da je 22). Na radiju sviraju i dalje božićne pjesme, a na TV-u je vestern. Fun fact, oduvijek sam htjela biti kauboj. Iskreno, nemam pojma do čega je (da nije možda do one hrpe vestern romana koje sam gutala svake godine na ljetovanju, evo, zbilja ne znam), možda do zabave u pokeru i čašice viskija ili slobode jahanja uz zalazak sunca. Možda do akcije i šerifske limene zvijezde na lijevoj strani ili do šešira kojeg bi i sada nosila svaki dan zajedno s maramom oko vrata. Ili do istraživanja divljih predjela, zavijanja vukova i svjetlucanje vatre. Šteta. Danas je sve istraženo, sve viđeno i pronađeno. Sve je fotografirano, naslikano, izrečeno. Svijet je oblikovan riječima i slikama. Dobio je boje, kocke i krugove, dobio je svoj pravilno nesavršeni oblik opisan u knjigama vremena. Da li je uopće nešto ostalo nedovršeno? Da li je ostalo nešto za opisati i stvoriti? Gdje pronaći to? Kako? I ako se i kada pronađe, kojim riječima opisati to da svijet postane svjestan da se radi o nečemu novom, nečemu drugačijem?

Možda nekada ne trebaju riječi. Možda su nekada zbilja precijenjene. Možda ne trebaju novi svjetovi, vesterni, istraživanja. Možda ne treba sve opisati i znati objasniti i predočiti drugima. Možda treba samo znati osjetiti. Osjetiti trenutak, osjetiti toplinu i zalazak sunca. Prepustiti se trenu koji traje, poštovati sekunde i te slike koje se stvore ispred nas bez pokušaja objašnjavanja i opisivanja. Bez pokušaja opravdavanja zašto i kako. Bez pokušaja pronalaska točno tih pravih riječi koje bi se uvezle u novu knjigu trenutaka. Zamislite tih nekoliko tisuća stranica koje stoje na polici i sadrže sve naše trenutke opisane svim mogućim riječima koje su nam pale na pamet u trenu događanja. Biste pročitali knjigu? Mislite da bi nas vratila u prošlost da ponovno proživimo te žive slike koje su bile ispred nas? Naravno da ne bi. Vratila bi nam tu sliku u glavu, ali ona svejedno ne bi imala te poteze kista i boja, te iste oblike i miris koji ju prati. Zašto onda uopće pokušati opisati takve događaje i truditi se pronaći odgovarajuće riječi u trenu gledanja i doživljavanja, umjesto upijanja svega što naše oči vide? Nekada riječi nisu potrebne. Nekada treba samo gledati.

Priznajem, kriva sam. Ne za pokušaj traženja riječi, već za pokušaj hvatanja pravog trenutka i slike onoga što je ispred mene. Imam osjećaj da sam ovih 6 dana gledala kroz lažno staklo. Ne cijelo vrijeme. Zapravo, 10% vremena. 10% vremena provedenog na tom dragulju od otoka, ja sam gledala kroz objektiv fotoaparata. Htjela sam uhvatiti zalazak sunca, valove i njihovo udaranje o obalu. Te stijene koje je nagrizla sol, brodić koji se ljulja, Lastovo i Mljet koji su samo točkica na dalekom horizontu. Htjela sam uhvatiti te trenutke čiste i prirodne ljepote koja me je okruživala, te boje, mirise, koru dodira. I onda sam se na kraju čudila kako je moguće da se na slikama ne vidi sve to. Kako je moguće da se ne vidi zelenilo borova, kapljica mora, prekrasna crvena izblijedjela boja broda koji između iglica čeka svoje bolje dane.

Čudila sam se i bila ljuta jer slike ne mogu uhvatiti ljepotu tog trenutka ispred mene. Iza mene. Lijevo i desno. Iznad. I onda sam shvatila. Shvatila sam da ne smijem gledati trenutke preko lažnog stakla. Da ne mislite krivo, ne zagovaram da treba odbaciti fotoaparat u najmračniji kutak tavana da ga čuva pauk u svojoj mreži. Ne, ne. Treba fotografirati i zabilježiti u albumu tu ljepotu što se prostire svuda uokolo. Ali nekada treba i progledati. Svojim očima hvatati let galeba, pokušati zapamtiti njihov zvuk dok hvataju mrvice kruha bačenog u more. Treba svojim očima uhvatiti onu kapljicu vala koja je doletjela do vrha suncobrana i ručnika. Treba zapamtiti boje mirisa i zvuka. Treba samo gledati i upijati na sva osjetila. To je doživljaj. To je zapamćen trenutak. Da, sjećanja blijede. Da, nakon nekog vremena, u glavi nećemo imati čistu sliku nekog trenutka. Ali imat ćemo sve boje, zvukove i oblike. Imat ćemo obrise horizonta i položaj zvijezda. Nikada nisam vidjela tako čisto i sjajno nebo kao ovih noći. Gledanje u zvijezde uz zvukove odbijanja valova i mirisa bora. Volim taj trenutak. Taj trenutak kada ne mogu maknuti pogled koliko je lijepo ono što je iznad mene ili ispred. Lijevo, desno ili iza. U tim trenucima se ni ne trudim gledati kroz lažno staklo i pokušati uhvatiti što bolje objekte koje gledam. Ne, ne. U tim trenucima jednostavno upijam sve oko sebe. I kada se sjetim toga, nisu čiste slike. Nisu savršeno proporcionalne, ravne i odlično uhvaćene u kadar. Mutne su. Poprilično. Pogotovo s mojim pamćenjem zlatne ribice. Ali te mutne slike izvuku sve mirise i boje. Izvuku onaj osjećaj ježenja dok gledam savršeno nesavršenu sliku ispred sebe oblikovanu točno onako kako priroda to želi. I ne, nema tih riječi kojima bi to mogla opisati niti opravdati. Jer ono što se nalazi oko mene je neopisivo. Jedino treba znati doživjeti to. Osjetiti. Ne žalim radi tih 10% vremena iskorištenih u pokušaju hvatanja savršenih oblika. Jer 90% je otišlo na one prekrasne nesavršene slike koje sam gledala i pamtila bez gledanja u lažno staklo i objektiv. Pravi morski vuk, nema što. Bolje rečeno, prava morska vučica. E, moj galebe.