Zbog čega mi je Buenos Aires ipak ostao u dobrom sjećanju

U Buenos Aires, glavni i najveći grad Argentine koji broji više stanovnika od cijele Hrvatske stigli smo leteći od Zagreba preko Frankfurta. „Grad dobrog zraka“ bio nam je planirana četverodnevna stanica do Ushuaiae, najjužnijeg grada na svijetu, odakle smo se otisnuli na dvotjedno krstarenje po Antarktici.

Iz buca u sandale 

Bila je sredina prosinca, u našoj domovini hladno i snježno, a u, pozicioniranoj na južnoj polutki, Argentini – ljeto. Stoga sam, odmah po dolasku u Buenos Aires, buce zamijenila 30-ak stupnjeva primjerenim crnim sandalama, a debelu jaknu bijelom majicom bez rukava. Vremenska razlika od minus pet sati nije nam predstavljala baš nikakav problem, za razliku od onih istočnjačkih, kad smo se ponekad služili i apsurdnim trikovima samo kako bismo usnuli.

Kipući mate

Nakon jutarnjeg smještaja u hotel, krenuli smo u đir popločenom stazom koja nas je vodila do simbola grada, 71 i pol metara visokog obeliska, dominirale su na velikim krpama uredno posložene drvene ogrlice, narukvice i posudice za ispijanje mate čaja. Tradicionalno  južnoameričko piće koje, što god ljudi rade, uživaju u parku na suncu, čavrljaju, slušaju glazbu ili jure nogometnu loptu, obavezno vruće usputno pijuckaju, unatoč visokim vanjskim temperaturama. Uobičajeno je da se pije s metalnom slamkom, koja ima svojevrsnu ulogu filtera. Očekivano dobro raspoloženi domaćini po parkovima često su nam nudili podijeliti ih s njima, no pristali smo samo prvi put, tek kako bismo ga probali. Meni se nije osobito svidio, posebice tako nezašećeren i vruć. Iako je nevjerojatno popularan među lokalcima, čaj se najčešće ne servira u restoranima. Više je socijalno nego piće koje se pije popratno uz obrok.

Najšira avenija na svijetu

Oko obeliska sve je prepuno reklama za Pepsi i za nogomet, a glavni je njihov akter Lionel Messi. Odande puca pogled i na Aveniju 9. srpnja (Avenida 9 de Julio), najširu na svijetu, sa po sedam traka u oba pravca, a koja je ime dobila po argentinskom danu nezavisnosti. Dan smo zaokružili turom na hop-on hop-off busu, s kojega smo se divili zanimljivoj arhitekturi Buenos Airesa, uvijek s daškom južnoameričkog, užurbano, ali urednom prometu i stadionima.

Filmska štorija

Bili smo smješteni svega 10 minuta hoda od centra grada. Nije još bila pala noć, no umor od putovanja i cjelodnevnog istraživanja grada nagnao nas je na povratak u hotelsku sobu. Primijetili smo da smo se našli potpuno sami u relativno neuglednoj ulici, kad smo u istom času osjetili prskanje po leđima i izuzetno neugodan miris, nalik na ptičji izmet. Dobro smo se pregledali, no nismo shvaćali što nas je točno snašlo. „Mora da je neka velika ptica u pitanju“, mislila sam. Osjećali smo se sretnima što je kraj dana i što se nalazimo svega nekoliko stotina metara od hotela, gdje smo se odmah planirali presvući i oprati robu. U tom nam se trenutku približio dobronamjerni lokalac s novinskim papirom u rukama, a pridružila mu se i žena, oboje spremni da nas njime obrišu. „Thank you, but our hotel is right there, no problem“, govorili smo im, no oni kao da nas nisu razumjeli. Međusobno su komunicirali na španjolskom i bivali uporni u namjeri da nam pomognu. „Ne mogu vjerovati kako dobrih ljudi ima, baš kad sam izgubila vjeru u ljudskost, ah!“ cvala sam, ali i tati pripomenula neka čvrsto drži stvari. Njega je čistio muškarac, mene je čistila žena. Trajalo je to ne više od dvije minute, kad su tati na pamet pale putovnice u lijevom i novac u desnom džepu. Odahnuo je, putovnice su i dalje bile tu, ali novac… Novca više nije bilo.

Tad mu je sve postalo jasno. Oni ne žele očistiti nas, oni žele „očistiti“ naše džepove! Morao je odlučiti. I to odmah. Na licu mjesta. Hoće li ih pustiti da odu s plijenom i potencijalno ugroziti naše živote, ne znajući na što su sve spremni, ili će nekako doći do novca kojeg je, kako je zaključio, muškarac „upakirao“ u sredinu svežnja novina. Od muškarca je zatražio još jedan list papira i rukom krenuo prema njemu, zapravo prema cijelom svežnju, i naglo ga otrgnuo iz muškarčevih ruku. Bilo je točno onako kako je pretpostavljao. Novac je bio unutra. „Police, police!“ odzvanjalo je ulicom, dok su lopovi trčali prema svom trećem sudioniku u pljački, vozaču koji ih je čekao spreman u taksiju na kraju ulice, najjače što su mogli. Policije, naravno, nije bilo, i pljačkaši su uspjeli pobjeći. Sve je bilo jasno kao dan. Muškarac nas je pošpricao smrdljivom tekućinom, bez da smo ga vidjeli, i par se sekundi kasnije pojavio s pričom o pomoći. Ostatak znate.

Posljednji tango u Buenos Airesu

Preostala tri dana u gradu iskoristili smo uistinu lijepo i kvalitetno, uz još razgledavanja, dobrih bifteka, piva, nogometa, kvalitetne glazbe i tanga. Bez obzira na nemilu situaciju u kojoj smo se našli, i tata i ja Buenos Aires pamtimo po lijepom. Ostali smo živi, zdravi, neozlijeđeni i bogatiji za još jedno iskustvo. Stoga, Buenos Aires, da ili ne? Da – uz pomno zbrinute stvari koje nosite sa sobom.