Evo zašto studiram na Sjeveru

„E, a kad se ti misliš prebacit’ u Zagreb na FPZG?“ – rečenica je koju sam slušala godinu dana nakon što sam upisala novinarstvo na Sveučilištu Sjever (tadašnjem Medijskom sveučilištu). Medijsko sveučilište bilo je mlado i skriveno na mirnom sjeveru – u Koprivnici.

„Je l’ to tamo di je Vegeta?“ – još jedno od uobičajenih pitanja. Svoje mjesto na stranici Postani-student zauzeli su 2012. godine sa sveučilišnim preddiplomskim studijima Novinarstvo i Medijski dizajn te sa stručnim preddiplomskim studijem Poslovanje i menadžment u medijima. Doduše, ja sam druga generacija. Sjećam se kako sam na stranici gledala što prijaviti, što je to uopće i zašto to postoji tamo gore.

A Zagreb? Di je Zagreb? Zašto ne Zagreb? Zagreb! Zagreb.

Većina fakultete u Zagrebu smatra najkvalitetnijima jer se njihova diploma, kako kažu, najviše cijeni. „Ovi studenti u Rijeci, Splitu, Zadru… Ma oni su tamo jer nisu mogli upasti u Zagrebu.“ Takve priče slušala sam od kraja srednje škole, a ponekad se i pitala ima li u tome istine. Činjenica jest da Zagreb ima najveću ponudu fakulteta, no jesu li oni i najkvalitetniji? S obzirom na to da sam iz Karlovca, Zagreb je ipak bliže. Hoće li me pripremiti za posao ili me nakon diplomiranja čeka dugotrajan boravak na burzi – jer ne znam ništa osim napamet nabubanih rečenica?

Dakle, konačno odlučim kliknuti onaj iritantan link kojim se upisuje. Prva pomisao bila je: „Što sam to napravila?“ Naravno, zadržala sam to za sebe – bolje je ne širiti paniku… Još. Upisi su bili zanimljivi. Kampus još nije postojao; postojala je samo zgrada u centru Koprivnice. Sve je bilo neočekivano… Ljudi u referadi bili su ljubazni i spremni pomoći u ispunjavanju prijavnice. Tu nešto nije u redu! Ne bi li svi u referadi trebali biti živčani i ne mariti za studente – kao što sam čula od zagrebačkih studenata? Očekivala sam živčanu ženu u srednjim godinama koja ispija jutarnju kavu ostavljajući krugove od šalice na papirima. Možda je i naočale stavila na pola nosa. Ne sjećam se više…

Kolegiji s prve godine bili su zanimljivi, razumljivi, logični. Nije bilo štrebanja napamet do šest ujutro, a onda u sedam na ispit – s tim da skoro zaspiš na pola puta. Kao što je jedan od profesora i rekao: „Nije smisao u tome da vi napamet bubate za ispit, već da znate napraviti taj blesavi intervju.“ Nauči! To će ti trebati! Vjerujem da bi to bio odličan slogan Sveučilišta Sjever, a mi kao u Spongebobu, odnosno Spužvabobu: „Aye aye captain!“

Ono što ovdje najviše cijenim jest praksa. Od prve godine studenti novinarstva redovito pišu i primjenjuju svoje znanje u praksi. Studenti prve generacije pokrenuli su eksperimentalni portal. Svatko tko je želio doprinijeti pisanjem, dizajniranjem ili marketinškim vještinama – bio je dobrodošao. Trčali smo po Koprivnici: tražili smo priče, radili ankete i intervjue, išli na izložbe i koncerte. Uz to, osnovana je i umjetnička grupa (UGGS) za studente koji vole glumiti, svirati, pjevati, čitati poeziju i što god im padne na pamet. Završna predstava bila je genijalna, a gledatelji su plakali od smijeha. Ne šalim se! Ljudi su zaista brisali suze.

Novi početak

Naravno, nisu svi podržavali fakultet u Koprivnici. Bilo je svakakvih priča koje je možda bolje ne spominjati. Ne želim kasnije u strahu hodati ulicom. Na kraju smo se ipak izborili za mjesto, te smo zajedno s Varaždinom zavladali sjeverom. Nastalo je Sveučilište Sjever – University North. Čini mi se da na engleskom zvuči bolje. Ako bi Jon Snow išao na sveučilište, studirao bi ovdje.

Početkom nove akademske godine preselili smo se u novi kampus. Stara vojarna na kraju grada (nije toliko daleko kako zvuči) uopće nije bila ni približno stara kako smo je zamišljali. Glavna zgrada prostire se na tri etaže. Ima moderno opremljene laboratorije, atelje, tonski studio i prostorije za studente i profesore. Nemojte da vas zavara ogroman križ na zgradi; sve sličnosti s Crvenim križem su slučajne – mi imamo plusić!

Eksperimentalni portal prerastao je u Pressedan koji postaje sve popularniji. Studenti i profesori koji sudjeluju imaju svoju redakciju, profesionalne fotoaparate, kamere i mikrofone. Iako u nas dosta ljudi i dalje ne vjeruje, dokazali smo da uvijek može bolje. Prije godinu dana bilo je skromno. Danas imamo puno više, ali to ne znači da je tu kraj. Kampus, zajedno s profesorima, nudi puno više iz dana u dan: obrazovanje, iskustvo, praksu (koja se inače rijetko dobiva), poslove za studente koji još nisu završili studij (i to zato jer su se dokazali sposobnima u praksi).

Više ne spuštam pogled kad me pitaju želim li se prebaciti u Zagreb. Ponosno kažem: „NE!“