Zašto mladi u Hrvatskoj ne čitaju?

Znate li da gotovo polovica Hrvata ne pročita niti jednu jedinu knjigu godišnje? Što je još strašnije, statistika pokazuje da se ne radi o nedostatku vremena ili novca, već da ljude knjige jednostavno ne zanimaju. U ovom tekstu pročitajte tri najčešća razloga zašto je to tako.

Roditelji

Djeca kopiraju sve ono što vide da roditelji rade (ili ne rade). Kako onda netko može očekivati od djeteta da čita ako mu roditelji nikad nisu uzeli knjigu u ruke? To jadno dijete smatrat će da je knjiga ono nešto što stoji na polici i služi prikupljanju prašine. Ili, ne daj Bože, ako u kući uopće nema knjiga. Kad dijete čuje taj pojam, moglo bi pomisliti da se radi o hrani. Zato, roditelji, čitajte knjige, ne dopustite djeci da žive u uvjerenju da će im one sutradan biti servirane za ručak. I što je s čitanjem priča djeci prije spavanja? Imam dojam da je 10 godina ranije to bio večernji obred svake obitelji, a da to danas nitko više ne radi.

Lektira

Ako već djeca nisu stvorila naviku čitanja u obiteljskim domovima, još ima nade da ljubav prema knjigama razviju u školi. Ili kad čuju za lektiru – padne im mrak na oči – pogotovo kad pročitaju popis. Mene su u srednjoj svi znali kao curu koja jako puno čita i kojoj super ide književnost. Nitko ne bi ni pomislio da nisam pročitala sve lektire. Ali, evo ga, tu je, priznanje, ta teška, crna istina…nikad nisam pročitala Kiklopa. Probala sam, stvarno jesam, došla sam do tridesete strane, ali dalje od toga jednostavno nisam mogla. Dok sam čitala, osjećala sam se kao da me je netko raščerečio na jednoj od onih srednjovjekovnih sprava za mučenje. To dolazi od nekoga tko čita 200 knjiga godišnje i knjige smatra jednako važnima za život kao i kisik. Kako je onda tek drugima? Strah me je i pomisliti. Većina mladih danas prouči bilješke o lektiri na internetu nadajući se da će to biti dovoljno. Oni koji lektire čitaju, najčešće to čine iz straha da ne dobiju lošu ocjenu. Zar smo na to pali? Da prijetnjama tjeramo na čitanje? Nije ni čudo da učenici ne vole knjige kad sam proces čitanja povezuju sa strahom i prisilom. Djeci trebaju djela koja će ih prodrmati, pokazati da knjige mogu biti zanimljive. Ja ovdje ne predlažem potpuno promjenu popisa lektire. Jasno mi je da se na njemu nalaze svjetski i domaći klasici kroz koje nas podučavaju književnim razdobljima. Rezultat toga je da djeca znaju što se čitalo prije 500 godina, a pojma nemaju što je popularno danas. Mislim, gdje je tu logika? Zar su škole zapele u prošlosti? Moj prijedlog je da u godini budu 2-3 klasika manje i umjesto njih 2-3 novije knjige. Neka svaka treća knjiga bude popularna književnost, tek toliko da razbije tu monotoniju i pokaže onu drugu, zabavnu stranu književnosti. Zašto osnovnoškolci ne bi čitali prvi dio Pet prijatelja? Garantiram da bi dobar dio njih kasnije podigao još koji nastavak, čisto iz znatiželje i jer im se knjiga svidjela, a ne zato jer moraju. Zašto srednjoškolci ne bi čitali nešto popularno u vrijeme kad imaju lektiru? Djevojku u vlaku ili sada najnovijih Šest vrana? Jer da, zaista vjerujem da bi samo nekoliko mladima zanimljivijih knjiga na popisu mogla značiti cijelu revoluciju po pitanju čitanosti u Hrvatskoj.

Nedostatak mašte

Uz utjecaj roditelja i učitelja, danas je najveći problem nedostatak mašte. Pretpostavit ću da to ima veze s razvojem tehnologije i činjenicom da dobivamo gotove informacije zbog čega postajemo samo pasivni promatrači umjesto da pokrenemo moždane vijuge. Čitanje zahtijeva od osobe da se koncentrira na riječi na papiru, procesira pročitano i sve to vizualizira u glavi pritom se koristeći samo vlastitom maštom. Filmovi su po tom pitanju puno jednostavniji, sve se dobije servirano na pladnju. Ili, bolje rečeno, ekranu. Takav pristup ne zahtjeva trud. Nažalost, mnogi ne uviđaju koliko se time zapravo izgubi. Ima nešto posebno kada stvorimo jedan cijeli novi svijet u glavi, kada se povežemo s likovima toliko duboko da i sami postanemo dio te priče.