Autor: Slavica Trgovac Martan - Apr 4, 2018

0 7653

Prepisujući tijekom proteklog desetljeća iz starih matičnih knjiga u računala podatke o rođenima i umrlima, državni službenici držali su se šturih činjenica. Uz ime i prezime pojedinaca, unosili bi važne datume – rođenja, vjenčanja i smrti. Linkovima bi potom povezali pojedinca s drugim njemu na neki način bliskim pojedincima, i to bi bilo to. Time je sustav matica pomalo izgubio na draži, ostavši lišen detalja kojima su nam na marginama debelih matičnih knjiga nekadašnji župnici ili seoski liječnici otkrivali djeliće mikropovijesti znanih nam i neznanih ljudi. Tako se u starim knjigama, u stupcima rezerviranima za uzrok smrti, mogu pronaći bilješke kao što su „dotrajalost“, „živčano rastrojstvo“, „šljag“, „istrunula jetra“ ili pak „napio se rakije i umro“. No, ima i nekih koji bi mogli poslužiti kao predložak za kakvu krimi priču. Poput zabilježbe o smrti Franje Kreizla iz moslavačkog sela Mala Mlinska. Uz njegovo ime i njegov datum smrti u Matičnoj knjizi rođenih i umrlih Župe svetog Martina u Velikoj Trnovitici, 2. studenog 1928. godine, stoji zabilježba „ubijen sjekirom“.

Zahvaljujući novinarskoj znatiželji, 90 godina kasnije otkrivena je priča koja se krije iza te naizgled nevažne notice. Franjo Kreizl nije poginuo u kakvoj tučnjavi, nije skončao na podu seoske gostionice, kako bi se možda moglo pomisliti na prvu. Zbog njegove smrti na sudu je završila njegova žena, Kata Kreizl, rođena Belov. Deset godina starija Kata za Kreizla se udala nakon smrti prvog muža, s kojim je imala petero djece, od kojih je preživjelo troje. S Franjom je imala još jednu kćer, Slavicu. Njezin novi muž je bio sklon alkoholu, kada bi popio postajao je agresivan pa je redovito maltretirao čitavu obitelj. Kata Kreizl kasnije je sâma ispričala članovima svoje obitelji da je tako bilo i tog 2. studenog 1928. Tog puta u svađu između nje i supruga ubacila se njezina najstarija kćer Jaga, kojoj je tada bilo 17 godina. Pijani Kreizl u jednom je trenutku prema majci i kćeri bacio sjekiru. Vjerojatno nije očekivao da će mu se jedna od njih usuditi suprotstaviti. No, dogodilo se ono što je tih 20-ih godina prošlog stoljeća bilo gotovo nezamislivo. Jedna je žena odlučila reći ne zlostavljanju. Vjerojatno kako bi obranila majku čije je maltretiranje godinama promatrala, Jaga je s tla podigla bačenu sjekiru i vratila je prema nasilniku. Usmrtila ga je na mjestu, prekinuvši tako dugogodišnju agoniju svoje obitelji.

Tek nakon tog čina u obitelji se, posvjedočili su kasnije mnogi koji su poznavali Katu i Jagu, počela odvijati prava filmska drama. Da spasi kćer pred kojom je tek bio život, Kata je odgovornost za ubojstvo preuzela na sebe. Svima je rekla da je ona ubila svoga muža. I tada se dogodilo nešto gotovo nevjerojatno za malu seosku sredinu na početku 20. stoljeća, za društvo u kojem se vjerovalo da je žena „drugotna“, manje vrijedna, da mora trpjeti sve što se muškarcu prohtije jer „nije muž od žene, nego žena od muža, i nije stvoren muž od žene, nego žena radi muža“, kako se poručivalo tada s crkvenih propovjedaonica. Međutim, te kasne jeseni 1928., kod mještana Male Mlinske prevladao je razum pa su se ujedinili u namjeri da pomognu Kati. Na sudu su svjedočili o dugogodišnjem zlostavljanju koje je proživljavala zajedno s djecom, tako da ju je sud oslobodio optužbi za zločin za koji su u to vrijeme zakoni previđali smrtnu kaznu vješanjem ili doživotnu tamnicu.

Iako je ostatak života ostala obilježena strašnom pričom o krvavoj muževoj smrti, Kata je ostala živjeti u Maloj Mlinskoj, gdje je i umrla 23. rujna 1964. U Maloj Mlinskoj ostala je sve do svoje smrti 1980. godine i njezina kćer Jaga. S vremenom, mračna obiteljska tajna postajala je sve manje tajnom pa je uskoro cijelo selo znalo tko je zapravo presudio Franji Kreizlu. Unatoč tom teškom znamenu, Jaga je uspjela naći ženika. No, njezin muž Miško umire brzo nakon njihova vjenčanja, a Jaga ostaje sama s tek rođenim sinom. Ostatak njezina života dokaz je da žene iz obitelji Kate Kreizl rođene Belov, ubojstvom jednog nasilnika, nisu uspjele izbjeći zlostavljanje u potpunosti. Da bi kao samohrana majka prehranila sina i sebe, Jaga je nakon smrti supruga bila prisiljena odlaziti u nadnicu. Na njivama i u stajama, ugledni seoski „gazde“ u nekom su je trenutku počeli iskorištavati, što se pretvorilo u svojevrsni oblik dobrovoljne prostitucije, zahvaljujući kojoj su ona i njezino dijete preživjeli. Bila je to još jedna „tajna“ za koju su znali svi u selu i u tom činu nitko nije vidio ništa loše. Zlostavljanje žena, u svim zamislivim oblicima, bilo je nešto što se u to vrijeme podrazumijevalo. Muškarci su često maltretirali žene javno, pred svjedocima, bez straha da će na bilo koji način biti sankcionirani. Druge žene na to nisu reagirale iz straha da i same ne postanu žrtve, dok je muškarcima tuđe premlaćivanje, silovanje i ponižavanje bilo opravdanje za vlastito.

Zakašnjela evolucija

U vrijeme kada se Kati Kreizl sudilo za zločin koji je počinila njezina najstarija kćer, u svijetu je vladala žestoka borba za ženska prava. Službeno pravo glasa u tom su trenutku imale žene iz Skandinavije, Velike Britanije, Australije i SAD-a, a bilo je izvjesno da će se za njima povesti i mnoge druge zemlje. U Hrvatskoj, odnosno Jugoslaviji, žene su se za pravo glasa izborile 1945. Petnaestak godina ranije, dok se sudilo Kati Kreizl, malobrojne nadobudne Hrvatice, poput Marije Jurić Zagorke, Marije Jambrišak, Mare Matočec i drugih, odlučno su se borile za ostvarenje te težnje. O njoj je nakon Prvog svjetskog rata raspravljalo i Privremeno narodno predstavništvo, zakonodavno tijelo Kraljevstva SHS, pri čemu su se ženskom pravu glasa najviše protivili članovi Radikalne stranke.

„Kao razloge u prilog svojeg stajališta navodili su, da bi bilo neprirodno dati ženama političko pravo kad se one nalaze u podređenom ekonomskom i društvenom pogledu… Žena je po kazivanju poslanika Radikalne stranke nesposobna da samostalno rasuđuje i politički istupa… Po mišljenju Narodnog kluba opće pravo glasa je relativan pojam, pa žensko pravo glasa treba prepustiti evoluciji, jer još živimo u herojskom dobu i takvu novinu narod bi teško shvatio,“ navodi Darija Željko u radu „Obiteljskopravni položaj žena u Hrvatskoj u razdoblju od 1914. do 2014. Godine“, citirajući N. Englesfelda.

Što se je po pitanju zlostavljanja žena u Hrvatskoj promijenilo do danas? Ne puno. Možda tek činjenica da se u društvu uspjela nametnuti pretpostavka kako nasilje nad ženama nije nešto što bi se trebalo podrazumijevati. Danas imamo razne udruge koje se bave ovim pitanjem, liječnike, psihologe, političare. No, ipak, još uvijek smo miljama daleko od potpune eliminacije obiteljskog nasilja. Prema podacima koje je koncem 2017. godine povodom Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama objavio MUP RH, svake se godine u Hrvatskoj evidentira između 14 i 22 tisuće žrtava obiteljskog nasilja, pri čemu većinu čine žene. Svake minute neka žena u Hrvatskoj proživljava neki oblik nasilja, bilo da je riječ o fizičkom, psihičkom, verbalnom ili seksualnom nasilju. I, što je možda najgore od svega, većina žena tu činjenicu skriva od svoje okoline.

– Svaki liječnik, koji se susretne sa ženom, žrtvom fizičkog nasilja, mora, prema zakonima Republike Hrvatske, prijaviti nasilje nadležnoj PU, no liječnici koji su dublje ušli u problem obiteljskog nasilja znaju da prijavom nasilnika otvaraju Pandorinu kutiju, a posljedice mogu biti ozbiljne, kako za žene, tako i za liječnike koji su slučaj prijavili. Mnoge žene koje trpe nasilje nerijetko nas mole da to ne prijavimo policiji jer se boje da će, kada se vrate kući, dobiti još strašnije batine, kazala je nedavno za portal 100posto.hr dr. Tanja Pekez-Pavliško, predsjednica Europskog udruženja ruralnih i izoliranih doktora.

Žene bez identiteta

Prema podacima MUP-a, u posljednjih desetak godina 300 žena u Hrvatskoj ubili su njihovi partneri. Obrnute situacije prava su rijetkost. No, ima ih. Slučaj Ane Magaš možda je najpoznatiji takav u Hrvatskoj. Tu je i slučaj Karmen Matana Đorđević, glumice Zrinke Martišković… Većina ovakvih slučajeva podrazumijeva gotovo jedinstven obrazac koji uključuje prijašnje, često dugotrajno, maltretiranje od strane partnera, o kojem žrtva najčešće šuti. Sve dok se u njoj nešto ne prelomi i dok zlostavljača ne ubije. Da je obrazac gotovo uvijek isti, potvrđuje i dokumentarni film Izabele Kisić i Zlatka Pakovića „Žene koje su ubile svoje nasilnike“ koji donosi potresna svjedočenja nekoliko žena iz Srbije koje su nakon višegodišnje torture same presudile svojim zlostavljačima. Sve one našle su se na rubu. Nisu planirale ubojstva svojih muževa, tek su u jednom trenutku odlučile da je dosta.

-Prije toga sam u potpunosti izgubila svoj identitet. Kad sam to učinila, osjetila sam olakšanje jer sam znala da više nikome neće nauditi, ni meni, ni djeci, ni mojim roditeljima, nikome – govori u filmu jedna od žena.

Unatoč činjenici da same žene o zlostavljanju najčešće šute, na brojnim je primjerima potvrđeno da su mnogi drugi za njega čitavo vrijeme znali. No, obično tek nakon što se dogodi ubojstvo, okolina je spremna progovoriti o problemu pa se u televizijskim prilozima i novinskim reportažama odjednom pojavljuju susjedi koji tvrde kako im je od početka bilo poznato kroz što je žrtva prolazila, koji odjednom suosjećaju s njom, spremni su joj pomoći… Čini se kako se baš takva situacija odigrala i te daleke 1928. godine, zahvaljujući čemu je Kata Belov spašena zatvora za djelo koje nije ni počinila. Njezino selo odjednom je otvorilo oči i prekinulo šutnju. Ljudi su stigli na sud i otvoreno progovorili o torturi koju je ta žena trpjela godinama. Sud je reagirao i oslobodio je. No, nakon toga opet nastupa šutnja koja će potrajati sve do današnjeg vremena.

Ne nasilje, već disciplinske mjere?

Čitav je niz problema vezanih uz nastojanja da se stane na kraj obiteljskom nasilju u Hrvatskoj. Od činjenice da institucije koje bi se trebale baviti rješavanjem ovog problema nisu najbolje koordinirane, kao i one da ne postoji dobar plan za postupanje sa žrtvama nasilja i nasilnicima. Tako u Hrvatskoj u većini slučajeva žrtva, nakon što jednom odluči prijaviti zlostavljanje, završi na ulici, eventualno u nekoj od sigurnih kuća, u kojima boravak ima svoj rok trajanja, dok nasilniku, nakon kratkotrajnog zadržavanja u pritvoru, na raspolaganju najčešće ostaje obiteljski dom i druga imovina. Čitav je sustav složen na način da obiteljski nasilnici uopće ne moraju strahovati od posljedica svojih djela. Mediji tako redovito izvješćuju i o ženama koje su bezbroj puta zvale policiju zbog nasilja kojem su bile izložene, da bi svaki put njihovi nasilnici bili zadržani u pritvoru smiješno kratko vrijeme. I tako bi se nasilje ponavljalo, sve do tragičnog ishoda.

Mnogi problemi vezani uz zlostavljanje žena u Hrvatskoj bi se mogli riješiti ratifikacijom Istanbulske konvencije, međunarodnog dokumenta koji predstavlja jasan pravni okvir za borbu protiv nasilja nad ženama. Među ostalim, zemlje koje ratificiraju ovaj dokument, on obvezuje na maksimalni angažman oko sprječavanja obiteljskog nasilja te pružanje pune podrške žrtvama istog. Hrvatska je konvenciju potpisala još 2013. godine, no ona do danas nije ratificirana jer se izrazito konzervativne društvene skupine protive tome, uz obrazloženje da Konvencija nameće rodnu ideologiju. Ta činjenica možda najbolje ilustrira shvaćanja prisutna u velikom dijelu našeg društva. I to ne, kako bi možda netko pomislio, samo u nekim zabačenim, ruralnim krajevima. Takva su shvaćanja prisutna u svim društvenim slojevima, na žalost, i među onima koji odlučuju o sudbinama žena u Hrvatskoj. To potvrđuje i službeno pojašnjenje presude Karmen Matana Đorđević koja je supruga, nakon dugotrajnog zlostavljanja, ubila u svibnju 2016. godine.

„Sud u potpunosti poklanja vjeru optuženoj kada ona opisuje da se najmanje pola sata, a možda i sat, naguravala i svađala sa suprugom po cijelom stanu, da je on stalno išao za njom, da ju je čak i udarao, što se, istina, i vidi na njenom tijelu, pa čak i da ju je udarao po glavi i stiskao za vrat, međutim, svi ti udarci ili su medicinski utvrđeni kao oguljotine kože na svega par mjesta na leđima ili ih uopće nema kao tragova. Optužena nije bila prisiljena upotrijebiti baš nož prema suprugu koji je čak ni u jednom trenutku nije bacio na tlo, nije stiskao o zid i davio, tukao nekim predmetom, nije smjerao baciti kroz prozor ili balkon s četvrtog kata zgrade i sl., a kako je zapravo i iskreno sama u svojoj obrani ispričala optužena,“ stoji, među ostalim, u presudi, kojom je Matana Đorđević osuđena na deset godina zatvora. Što ovakvom presudom dubrovački suci poručuju Karmen i svim drugim ženama u Hrvatskoj? Da je redu je ako ih muž malo stisne za vrat i koji put udari? Da budu sretne što ih nije bacio na pod, stisnuo uza zid ili bacio s balkona? A što kad to učini? U kojem je trenutku točno ženi dozvoljeno da se počne braniti? Srećom, suci Vrhovnog suda proglasili su spomenutu presudu nepodobnom za preispitivanje i naredili ponavljanje suđenja, nakon čega je Karmen Matana Đorđević kazna smanjena na četiri godine zatvora.

Ženama se u Hrvatskoj danas svakodnevno javno i bez srama poručuje da su „drugotne“, manje vrijedne i da trebaju podnositi torturu svake vrste. Poručuju im to Crkva, političari… Rezultati istraživanja “Nasilje u obitelji – Uzroci i posljedice za pojedinca i zajednicu” koje potpisuje Ana Živković pokazalo je kako većina ispitanika nasilje u obitelji smatra uobičajenim i dopuštenim te kako isti batinanje i šamaranje doživljavaju tek kao „disciplinske mjere“.

Prekidanje šutnje

Činjenica da i danas u Hrvatskoj postoje i moć imaju ljudi koji se protive ratifikaciji Istanbulske konvencije i koji pišu presude poput one izrečene Karmen Matani Đorđević, dokaz su da je naše društvo još uvijek izuzetno patrijarhalno i u tome valja tražiti razloge zbog kojih se mnoge zlostavljane žene odlučuju na šutnju. A upravo je to, šutnja, najveći problem u priči o obiteljskom nasilju. Baš kao što se navodi u filmu „Žene koje su ubile svoje nasilnike“ – nasilje u obitelji nije privatna stvar. Nasilje u obitelji je problem svih nas. I zato se o njemu ne smije šutjeti.

Nasilje nad ženama nije samo hrvatski, već globalni problem. Ne šute o njemu samo Hrvatice. No, stvari su se posljednjih godina počele kretati na bolje. Polako, ali sigurno, žene skupljaju hrabrost i progovaraju o ovoj temi. Od Malale Yousafzai, Ayaan Hirsi Ali i drugih hrabrih žena koje su počele razotkrivati strašne detalje o zlostavljanju žena na Bliskom istoku i u Africi, preko Kineskinja koje su nedavno inicirale donošenje prvog zakona protiv obiteljskog zlostavljanja u svojoj zemlji, pa sve do poznatih hollywoodskih glumica koje su pokrenule kampanju #MeToo.

Bilo da je riječ o nasilju u Europi, Aziji ili Americi, bez obzira na to je li se ono dogodilo prije stotinu godina ili se događa danas, nužno je da se o njemu počne govoriti. Posebice u našoj zemlji, u kojoj smo u posljednjih stotinu godina tek osvijestili činjenicu da nije u redu tući žene javno. No, žene, točnije svaku treću ženu u Hrvatskoj, i dalje svakodnevno tuku, brutalno premlaćuju iza zidova njihovih domova. A one i dalje šute o tome. No, baš kao i oni susjedi, koji tek nakon tragedije prekinu šutnju, i počnu pričati o tome kako su znali sve o nasilju, i mi trebamo početi pričati jer samo će to žene koje trpe nasilje potaknuti da ispričaju vlastite priče. I pritom nam za primjer može poslužiti selo Mala Mlinska i njegovi ljudi tamo negdje, na početku prošlog stoljeća koji su, bar na trenutak, prekinuli vlastitu šutnju kako bi spasili jednu ženu. Ti seljaci, neobrazovani i nenačitani, slijedili su svoj instinkt i dali prednost razumu pred strahom i općim uvjerenjem da je muškarac koji je maltretirao Katu Kreizl to smio, samo zato što je on muškarac, a ona žena. Ti su ljudi progovorili i spasili jedan život.

Svi bismo se trebali zapitati koliko bi života danas, kad smo ipak nešto obrazovanije i načitanije društvo od onog u Maloj Mlinskoj prije stotinu godina, moglo biti spašeno ukoliko mi odlučimo prekinuti šutnju. Ukoliko se svi pokrenemo i zlostavljanim ženama damo do znanja da nisu one te koje se trebaju stidjeti nasilja, da ono nije njihov poraz te da ima načina da prekinu torturu. Koliko života može biti spašeno ukoliko nadglasamo one koji i danas, u 21. stoljeću, sasvim javno i bez stida, ženama poručuju da su same krive zbog zlostavljanja kojem su podvrgnute? Koji im poručuju da mogu biti sretne što nisu bačene o pod ili gurnute s balkona. Dužnost našeg društva, svih nas, treba biti da poduzmemo podignemo glas i učinimo sve kako takve riječi više nikad ne bi čula niti jedna žena u Hrvatskoj.