Zagreb-Rim: kratki put danas se čini kao daleka povijest

U dva sata saznaš mnogo, a doživiš još više

Ponekad su i kratke relacije, jedan put između dva bliska grada, mala avantura samo za tebe.

Samo putovanje imalo je svoje prednosti i nedostatke. Volim putovati vlakom, osobito onim koji se kreće brže od 20 kilometara na sat. Ponekad pak želim da putovanje traje dulje, da upijem svu tu prirodu koja me okružuje. No premještanje s vlaka na bus, dok nosiš nekoliko torba, jaknu u ruci jer je odjedanput 15 stupnjeva više, nije najzabavnija stvar na svijetu. I samo putovanje autobusom je bilo kobno. U vlaku postoji kakva-takva privatnost, ali bus je uvijek natrpan svakojakim ljudima i ponekad se jednostavno ne osjećaš ugodno kada ti netko diše za vratom, nasloni sjedalo na tebe ili želi razgovarati. Naravno moraš se prilagoditi, naći zanimaciju i razmišljati kako riješiti sudoku u 24sata i eventualno osvojiti nagradnu igru. Jedva sam čekala da ponovno sjednemo u vlak i nastavimo put do Glavnog kolodvora. 

 Putem sam gledala kroz prozor i divila se prirodi, zelenilu, raskoši ravnica i šuma, a zatim prostranosti tog divnog, betonskog čuda. U slušalicama je treštao Arcade Fire. Svaka riječ odzvanjala je i stvarala još ljepši prizor. Koliko glazba utječe na percepciju svijeta oko nas. Kad smo se već bližili stanici, skinula sam slušalice da ne bih slučajno izašla na krivu stanicu. Jer znate, ako slušate muziku, ne znate prepoznati Glavni kolodvor. Iza mene sjedila je mama s klincem od desetak godina i razgovarali su o gradivu iz povijesti. Mali je sa žarom govorio majci kako je nastao Rim. Imao dakako svoju teoriju, odnosno svoju verziju legende o Romulu i Remu. Naime, kad su isplivali iz rijeke, spasila ih je vučica(so far so good, ne?). No u ovoj verziji vučica ih je odgaja godinama, a Rem nije volio vučje mlijeko. Stoga je Romul izrastao u snažnog muškarca sa zdravim zubima i kostima, a Rem je bio slabić ‘ščrbavih’ zuba. Romul je sačuvao svoje zdrave, mliječne zube jer mu se u snu pojavila zubić vila i rekla mu da će to biti temelji Rimskog carstva. Svaka njegova riječ još uvijek mi odzvanja u ušima i još ne vjerujem koliko klinci imaju mašte. Priča dalje da je Rem preko noći iz ljubomore ukrao Romulove zube, zbog čega ga je ovaj ubio i ostavio jedan zub da bude spomenik njegovu bratu. Nakon toga, ostale zube postavio je na obližnje polje i zaljevao ih sve dok nisu niknuli u gradske zidine i grad koji danas zovemo Rim. Majka ga je nekoliko puta htjela ispraviti, ali uzalud. Samozadovoljno se nasmijao i počeo lupkati nogama u moje sjedalo. Nakon ovakve priče, čak mi ni to nije smetalo pa sam se okrenula i ponudila mu kinder čokoladicu. Nasmijao se osmjehom grčkog filozofa i prihvatio čokoladu. Zahvalio se lijepo domaće sa ‘fala teta’ i nastavio lupkati nogama sve do kolodvora.

Stigavši u Zagreb, uhvatila sam miris tračnica, vrućih lokomotiva i zagrijanog željeza kotača. Prolazeći glavnim kolodvorom osjetila sam kako se zrakom širio miris toplog, svježe pečenog peciva i žamor ubrzanih ljudi. Svi su u pokretu. Sve ide brzo, bez greške, nikakvi zastoji i odlučivanja. Živi se u trenutku. A svatko ide svojim poslom. Nitko te ne primjećuje. Svi su u svojem svijetu, svi imaju svoje misli, svoja zadovoljstva i probleme. A ti? Ti hodaš kao i oni, misliš svoje misli i ubrzanim korakom stižeš na destinaciju. Dakako, ako kao ja dolaziš iz male sredine, osjećaš se pomalo začuđeno i fascinirano. U mojem malom gradu svi znaju tko si, odnosno svi imaju neku sliku o tebi. Svi brinu o tuđim mislima, tuđem poslu, tuđem svijetu i tuđoj destinaciji. „Zašto je obukla tu majicu? A kamo sada ona ide? S kim je to jučer bila na kavi?“ Svi su zabrinuti da ne propuste neki novi trač. A u Zagrebu? Vidiš nekoga, on se izgubi u masi i postaje samo još jedna pahulja u dubokom snijegu. Tolika je različitih ljudi svih mogućih stavova i želja da te jednostavno povuku u taj neki svijet „Ne pripadajuće pripadnosti“. Onda zapravo shvatiš koliko si ti zapravo ti, a ne ono što su ti drugi diktirali da jesi. Pa tako kreneš šetati, kroz to mnoštvo individualnosti, dok ti misli lutaju, stvaraš priče o tim prolaznicima, pokušavaš razmišljati na drugačiji način. Staviti se u njihove cipele i doživjeti grad novim očima. 

Ja se uvijek ponašam kao tipičan turist i fascinira me svaka sitnica, svako drvo, svaka građevina, svaki park… Izvadim mobitel i fotografiram sve što mi zapne za oko. Vidim, udahnem, zabilježim. Jednostavno želim sve doživjeti kao i prvi put. Kada ti već postane svakodnevica, teško je pronaći čar u jednostavnim stvarima kao što je bijela magnolija u Botaničkom vrtu. 

foto: http://www.ostendnomadography.com/2017/11/05/zagreb-glavni-kolodvor/