Waiting in the Dark – film koji dokazuje da tišina ponekad govori više od riječi

Oishi (Chen Bo-lin) je previše Japanac za Kineze i previše Kinez za Japance. Gdje god da živi, što god da radi, nailazi samo na odbacivanje i prezir. Stvari su osobito teške na poslu gdje ga kolege svakodnevno maltretiraju. Pa, ako jednoga od kolega, onog najgoreg, gurne pod vlak kad mu se za to ukaže prilika, možemo li ga za to kriviti?

Michiru (Tanaka Rena) je slijepa djevojka koja sama živi u malome stanu. Ne usudi se izlaziti van zbog sljepoće, ali voli provoditi vrijeme na prozoru. Prozoru koji gleda na željezničku stanicu. Željezničku stanicu na kojoj je par trenutaka ranije ubijen muškarac.

Oishi pokuca na vrata djevojci s prozora. Pretpostavimo da je ondje da preispita situaciju, provjeri je li djevojka išta vidjela. Kada shvati da je slijepa, zavuče se u njezin stan kako bi se sakrio od policije.

I tu priča počinje.

Ovaj film iz 2006. godine režirao je Daisuke Tengan, sin legendarnog japanskog redatelja Shoheija Imamure. Većinu Tenganovog opusa čini suradnja na očevim filmovima ili filmovima njegovih najboljih studenata kao što je svima dobro poznati Takeshi Miike. Tenganu ni promjena prezimena nije pomogla u tome da pobjegne od činjenice da je većina njegova uspjeha (koji i nije baš nešto velik) ostvarena preko veze. Zato, kad je, malo za promjenu, ovaj film napravio samostalno, nisam znala što očekivati. Nakon što sam ga pogledala, mogu reći da sam ostala ugodno iznenađena i da je Tengan pokazao zrelost kakvu nisam znala da posjeduje. Film je pažljivo insceniran, vizualno privlačan i prekrasan u svojoj prividnoj jednostavnosti.

Kao predložak za priču, Tengan koristi Otsuichijev horor roman Kurai tokoro de machiawase. Međutim, iako ovaj film ima neke elemente hororca (najvidljivije u kadriranju ubojstva, načinu na koji se diže napetost te igri svjetla i sjene), ne spada u horor. Ustvari se radi o dirljivoj drami koja uspijeva istovremeno biti napeta i umirujuća. Unatoč dužini od nešto više od 2 sata i sporom napredovanju priče, niti na trenutak nisam pomislila da je film dosadan.

Pažljivim odabirom kadrova, priča nam se daje u dijelovima, poput slagalice. Sve do samoga kraja ne znamo cijelu sliku, već možemo samo slutiti. Tengan osobitu pozornost obraća na detalje. Mnoge su scene u krupnome planu što nam daje uvid u emocije likova (ili nedostatak istih).

Za to su zaslužni i glumci koju su svoje uloge odigrali savršeno. Chen Bo-lin zadržava intenzivan poker face. Nemoguće je pročitati njegove emocije i prema njima zaključiti koje su njegove namjere dolaskom u Michiruinu kuću te planira li joj nauditi ili ne. Rena Tanaka nije ništa lošija u svojoj ulozi Michiru. Prazan pogled u kombinaciji sa suptilnim fizičkim gestama i reakcijama uvjerava nas u njezinu sljepoću.

Michiru se trudi živjeti najbolje što može s onime što ima, ali, istovremeno je zarobljena u komfortu vlastita doma, u strahu od vanjskoga svijeta. Oishi pokušava pronaći svoje mjesto u svijetu, ali nailazi samo na razočarenja i omaložavanje. Ona je okružena fizičkom tamom, on psihičkom. Oboje usamljene duše, pronalaze utjehu jedno u drugome.

Jedan od najdražih trenutaka u filmu mi je kada Michiru postane svjesna prisutnosti druge osobe i pripremi stol za dvoje. Jedu zajedno, uz zvuk struganja posuđa kao jedinu pratnju. Dio poetične nježnosti filma je kako se povjerenje između dvoje stranaca stvara bez ijedne izgovorene riječi. To vas zaista natjera da uvidite ljepotu tišine i shvatite kako su emocije puno više od riječi.

Za film koji se većim dijelom odvija u tri male prostorije (ne računajući retrospekcije), vizualno je iznenađujuće lijep. Tome pridonosi kombinacija jednostavnosti tradicionalnog japanskog doma, osvjetljenja (bilo od prozora ili prigušenih titraja žarulje) i pažljivo odabranih kadrova.

Što se zvukova tiče – glazba je rijetka (samo par scena u kojima se njezinom iznenadnom pojavom podiže napetost i Michiruino sviranje klavira), a razgovor minimalan (oni koji su film titlovali, nisu imali puno posla). Ta tišina omogućava drugim zvukovima da dođu do izražaja. Pomicanje stolice, otvaranje vrata pa i samo to da ruka okrzne zid, sve se čuje. Napetost još podižu stalno podsjećanje na zločin s televizije i automatsko javljanje vremena.

Jedini film s kojim bih mogla usporediti ovaj je korejski film 3-iron. Imaju istu atmosferu, tihu napetost povezanu sa snažnim, ali suptilnim emocijama. S time da Waiting in the Dark ima puno realističniji i prizemniji odnos nego 3-iron (i ni približno tako legendaran kraj, ali o tome više kasnije). To ne znači da je potpuno realističan, neke su stvari malo nategnute. Recimo, kako je moguće da su Michiru bili potrebni dani da primijeti da nije sama? Jest da je on pokušavao biti tih, ali zar je moguće da je bio baš toliko tih? Čak i da jest, za cijelo se to vrijeme nije tuširao, zar se nije osjetio? O nestanku hrane iz frižidera da i ne govorim. Ipak, film je jednostavno toliko lijep da ste spremni takve sitnice progledati kroz prste. Ono što ne možete progledati kroz prste je kraj filma. Kraj je…loš. Ne osobito originalan i previše predvidljiv. U odnosu na ostatak filma, zaista sam očekivala više.

Unatoč nedovoljno zadovoljavajućem kraju, Waiting in the Dark je film vrijedan gledanja. Neobična priča s neobičnim likovima ispričana u uobičajenom okruženju u kombinaciji s kvalitetnom filmskom obradom i izvrsnim glumcima navest će vas da prijeđete preko postojećih nedostataka i zaista uživate u gledanju.