Virus koji voli kulturu

Koronavirus natjerao ljude da počnu misliti o kulturi

Čitam mnogo. Stvarno mnogo pa ne izlazim iz stana bez barem jedne knjige u torbi. Moja soba zatrpana je šarolikom literaturom i velika svota bi se skupila da je pokušam prodati. Ovoga sam tjedna naišla na akciju i kupila 5 romana za 200kn.

Kako čitam u svakoj prilici, pomislila sam da će izolacija pružiti dodatno vrijeme za čitanje. Ispalo je suprotno, posljednjih mjesec dana čitam manje nego ikada. Kao nova urednica našeg dragog Pressedana, većinu vremena posvetila sam njemu. Ipak, ne promakne mi vidjeti količinu kulture koja se ovih dana vrti putem portala i društvenih mreža.

Rijetko si priuštim izlet u Zagreb i neku dobru kazališu predstavu, ali mogu reći kako volim kazalište. Znam gdje je koja predstava trenutno „in“. Kazališna scena u Varaždinu nešto je skromnija (čitaj: jako skromna) pa i nisam pretjerano zainteresirana. Zato se morala dogoditi korona koja je ponukala kazališta da svoje predstave stave online. Tako je došlo vrijeme da napokon pogledam i predstavu Ciganin, ali naljepši. Predstavu po romanu Kristiana Novaka, koji je nekoliko godina među najčitanijim osobama u knjižnicama diljem Hrvatske. Ne promoviram ga, samo sugeriram koga staviti na listu čitanja.

Dok se predstave nižu, ali ne samo one već i stand-up nastupi, pomislim zašto se toga baš nitko nije sjetio prije. Kazališta su zatvorena, gube novac, a publiku moraju zadržati. Naravno, tu mora biti i dio želje da usreće publiku. Ali da baš nikada kazališta nisu bila ovoliko promovirana, i da nismo mogli vidjeti predstave na Youtubeu, zašto? Pa ne bi ljudi prestali ići u kazalište. Tek online postavljanjem su dobili koliku – toliku medijsku pozornost. Izuzev portala koji poprate nove predstave, no i onda morate tražiti po rubrikama jer to neće doći na glavnu stranicu, kazalište kao da je mrtvo. A nije. Nikada nisam bila u kazalištu s polupraznom dvoranom, nikada.

Poželjela sam čuti i tuđe mišljenje. Nekoga kome je kazalište neizostavni dio života i s kime ga često komentiram. “Tijekom sezone, muž i ja pogledamo 50-ak predstava (za djecu i odrasle, zagrebačkih kazališta, gostovanja u Zagrebu i na putovanjima ako smo bez djece). Sezonu 2018./2019. sam završila predstavom Huddersfield, u ZKM-u, 4. svibnja (7. svibnja sam rodila). Uvijek sam voljela pogledati predstave na ekranu, vidjeti legendarne glumce u ulogama iz njihovih mlađih dana ili pogledati predstave koje nemam prilike pogledati uživo. I to je dovoljno dobra zamjena ako nešto ne mogu pogledati uživo, ali kazalište je živi medij, često su scene aktualne u realnom vremenu i mijenjaju se s vremenom i vrlo je česta interakcija s publikom. Nikakav ekran to ne može zamijeniti.” – odgovorila je Dubravka Rašić, na pitanje o online predstavama. Dubravka ne samo da prati sve aktualne predstave već i neiscrpno čita, tijekom cijele godine.

I knjižare su dale svoje. Akcije na stručnu, lijepu i dječju literaturu. Mnoge su omogućile besplatnu dostavu ili nas oslobađaju iste ako narudžba iznosi više od neke određene svote. Vidim začarani krug između čitatelja i knjižara u Hrvatskoj. Vjerujem da u Europi postoje bolje financijske situacije kod vlasnika knjižara, ali i da su knjige nešto popularnije. Krug o kojem pričam je razlog zašto se knjige malo prodaju i zašto su skupe, s obzirom na prosječni budžet, prosječnog hrvatskog građana. One su skupe jer se ne tiskaju u velikim količinama jer ne kupuje mnogo ljudi knjige. Knjige se ne kupuju jer su skupe. Vidite li o čemu pričam? Taj mi krug dugo godina ne da mira jer volim skupljati knjige, ali kada bih kupovala sve što čitam, vjerojatno ne bih jela taj mjesec. Ili bilo koji idući.

Tužno mi je da virus bude sjekira u medu za knjigoljupce koji napokon mogu uživati u nešto jefitnijim knjigama. Štoviše, prisiljeni su na kupovinu jer knjižnice ne rade. Sve što sam posudila, pročitala sam onaj isti tjedan kada su se zatvorile. Nitko nije mogao biti spreman na ovo, a listajući web shopove, razmišljam kakva će situacija biti kada se situcija završi. Hoće li moja mama nastaviti sa svakodnevnim čitanjem? Možda će i sama poticati svoje prijateljice da počnu čitati, a možda će moje shvatiti kako pak nisam luda što me to zabavlja. Ovom prilikom želim zahvaliti svome prijatelju Antoniu i njegovoj curi Renee koji su mi ustupili svoju člansku iskaznicu prilikom selidbe pa sada mogu duplo više knjiga posuditi u knjižnici. Samo bih voljela da mi je netko rekao da će se knjžnica zatvoriti dan nakon što sam zadnji put bila u njoj.