VIJETNAM I KAMBODŽA Drugi dio: Motori, motori i još malo motora
Promet je masovan, kaotičan, uz samo osnovno poštivanje pravila, sačinjen isključivo od motocikala, tek s pokojim automobilom, taksijem ili autobusom. Na motocikl predviđen za maksimalno dvoje, oni sposobniji uspiju nagurati troje, četvoro ili čak petoro, a najvještiji u zanatu, uz sve to, motocikl opteretiti i ruksacima, torbama i vrećicama.
Slagalice strave
Prva postaja bio je War Remnants Museum, muzej u potpunosti posvećen strahotama Vijetnamskog rata. Muzej je izuzetno velik, prostran, s vanjskim dijelom, i onim unutarnjim, na dva kata. Naravno, napravljen je s vijetnamskog gledišta, fokusirajući se na američku nehumanost i ratna razaranja.
Originalni tenkovi, helikopteri i avioni američke vojske izloženi su u dvorištu, a korištene puške i ostale vrste oružja, kao i fotografije, u unutrašnjosti. Većinu slobodnog vremena provela sam unutra, ne zbog sadržaja, već zbog klime i koliko-toliko prihvatljivog stupnja sparine. I ostali posjetitelji razmišljali su slično. Najjači dojam na mene ipak je ostavio zatvorski dio, onaj na otvorenom. Čine ga replike sprava za mučenje i detaljni opisi tortura kroz koje su prolazili sjevernovijetnamski zatvorenici. Prikazano je kako su im Amerikanci lomili zube, čupali nokte na rukama i nogama, držali na suncem užarenom pijesku u takozvanim tigrovim kavezima, gdje je jedini mogući položaj bio zgrčeni poluležeći, zarivali i do deset centimetara duge nokte u leđa, ruke, ramena i lubanje, palili spolne organe, žive bacali u kipuću vodu, na otvorene rane trljali mješavinu soli i čilija, i tako u nedogled. Kao da su James Wan i Leigh Whannell odatle crpili inspiraciju za bolesne zamke u svojim Slagalicama strave. Ne baš najbolji način za započeti razgledavanje Vijetnama, zar ne?
Ulični prodavači i stožasti šeširi
Gdje su turisti, tu su i ulični prodavači. Ponekad ravnodušni, češće neugodno uporni i naporni, kao ptice grabljivice kruže oko turističkih atrakcija u potrazi za kupcima. Nude stvari koje bi mogle pomoći u borbi s vrućinom: lepeze, šilterice i stožaste šešire, kultni simbol Vijetnama. Nekoć davno, prema legendi, kiša je padala tjednima, bez prestanka, poplavljujući polja i domove. Tada se s neba spustila božica, a na glavi je imala gigantski šešir sačinjen od lišća pričvršćenih štapovima bambusa. Šešir je bio toliko velik da je ljude zaštitio od vode i omogućio im da se vrate normalnom životu. Božici u čast, Vijetnamci su počeli hodati šumama u potrazi za lišćem sličnim onom koje je božica nosila na glavi, koje bi potom posložili u okvir od bambusa. Stožasti šešir odonda je neophodno pokrivalo za glavu, prijeko potrebno poljodjelcima na rižinim poljima, ali i svima izloženima kiši ili suncu. Danas postoji više od 50 varijanti šešira. Različite verzije rade se za visoku klasu, za djecu, za redovnike, i tako do 50 plus. U izradi se obično koriste palminim lišćem, korom drveća i bambusom. Kako bi se uklopio, (KAKO BI SE UKLOPIO) i tata je odmah kupio jedan. Jasno, s ponešto cjenkanja. O Vijetnamcima kao ljudima ne mogu reći ništa osobito. Ničime me nisu ni oduševili ni razočarali. Prosjek prosjeka.
U oko prvo upada – promet
Ho Chi Minh, nekadašnji Saigon, najveći je i najnapućeniji grad Vijetnama, no ne i glavi, s populacijom od oko deset milijuna stanovnika. Više od dvije Hrvatske u samo jednom gradu. Ono što prvo upadne u oko nedvojbeno je promet. Masovan, kaotičan, uz samo osnovno poštivanje pravila, sačinjen isključivo od motocikala, tek s pokojim automobilom, taksijem ili autobusom. Na motocikl predviđen za maksimalno dvoje, oni sposobniji uspiju nagurati troje, četvoro ili čak petoro, a najvještiji u zanatu, uz sve to, motocikl opteretiti i ruksacima, torbama i vrećicama. Odrasli se u velikoj mjeri štite kacigama i maskama, od toksičnog vijetnamskog smoga, ali djecu u tom segmentu zanemaruju pa su ona uglavnom bez kacige, bez maske, bez ikakve zaštite. „Nemam položen vozački ispit, nikad nisam vozila motor, a čak i da jesam, ne znam bih li se usudila upravljati sumanutim Ho Chi Minhom. Zapravo, ne znam bi li itko normalan“, mislila sam. Pješacima nije ništa lakše. Prelazak ceste, čak i po obilježenom pješačkom prijelazu, pravi je poduhvat. Nitko od vozača neće stati i pričekati. Jedini je recept za uspjeh samouvjereno koračati i nikako zastajkujući pokazivati znakove slabosti.
Centar grada je veleban, prepun, kako zelenila i cvijeća, tako i zdanja francuske kolonijalne arhitekture. Sigurna sam da ljubitelji arhitekture i lijepog ne bi ostali razočarani ponudom Ho Chi Minha. Katedralu Notre-Dame, sagrađenu sredinom 19. stoljeća, kad je Vijetnam još bio pod francuskom kontrolom, nemoguće je ne opaziti. Scena u kojoj kosooki Vijetnamci cirkuliraju oko kršćanskih zvonika izgleda doista čudno, nerealno. Zanimljivo, 80 posto stanovništva su deklarirani ateisti, osam posto budisti, nešto je manje katolika, a ostatak su pripadnici mješavine različitih vjera.
Tko želi biti milijunaš?
Postati milijunaš u Vijetnamu i nije tako teško. Zamijenite li samo 40 eura za Vijetnamske Dongove, u rukama ćete baratati sedmeroznamenkastim znamenkama. Filozofija leži u tome što jedan euro iznosi velikih 26487 dongova, odnosno jedna kuna njih 3528. U početku je bilo neprirodno priviknuti se na takvu matematiku, no brzo smo je savladali, iako smo na nule do kraja dobro pazili. Ispuštanje samo jedne moglo je dovesti do nepotrebnih gubitaka.