Vesna Tominac Matačić: Inspirirala me sudbina Vesne Parun i njen odnos prema vlastitoj umjetnosti i poeziji

U srijedu, 16. prosinca, u Domu mladih održana je predstava Ja koja imam nevinije ruke u izvedbi Vesne Tominac Matačić. Za režiju je zaslužan Ivan Leo Lemo, a tekstove je izabrala sama glumica.

S velikim iščekivanjem, Ludens teatar dočekao je glumicu Vesnu Tominac Matačić i predstavu Ja koja imam nevinije ruke koja je svojevrstan prikaz života i djela naše neizmjerno velike pjesnikinje Vesne Parun, i to povodom njezinog devedeset i drugog rođendana. Izvedena na vrlo emotivan način, izazvala je oduševljenje i emocije publike.

Što vas je potaknulo na to da izaberete tekstove iz knjige Vesne Parun?

Vesna Parun velika je pjesnikinja. Mnogi se slažu u tome da je, uz Tina Ujevića, najveća hrvatska pjesnikinja ikad i zaista je bilo materijala iz kojih se dalo raditi. Njezina sudbina, odnos prema vlastitoj umjetnosti i poeziji potaknule su me i inspirirale. I sama si postavljam pitanja i promišljam o umjetnosti i toj svojoj, glumačkoj umjetnosti. U nekakav suodnos stavljam umjetnost te kreaciju sa životom i sudbinom. Njezino mi se djelo učinilo kao savršen materijal; može ispričati jednu takvu priču koja će staviti u odnos umjetnost i život jer je o tome rado govorila.

Koji vam je omiljeni trenutak u predstavi?

Nemam baš neki omiljeni trenutak. Svaka je izvedba drugačija. Nemoguće ju je dvaput odigrati isto… I onda je svaki taj scenski trenutak drugačiji od istog trenutka u prethodnoj izvedbi. Uistinu je teško podijeliti predstavu na trenutke.

Kako se osjećate u ulozi Vesne Parun?

Osjećam se potreseno jer je njezina priča potresna. Ona je vrlo otvorena, duboka i iskrena. Nadam da je i publika potresena jer to i je cilj: da se prepoznamo u toj zajedničkoj emociji i priči, da se doživimo, da se oplemenimo preko kazališta, da doživimo katarzu. Voljela bih da svatko kaže što se njemu čini. Svatko ima slobodu shvatiti bilo koje umjetničko djelo na način na koji želi shvatiti, a tako i ovu predstavu. Netko će vidjeti nešto što možda ja nisam vidjela, nešto čega nisam uopće bila svjesna. Drago mi je kad mi ljudi kažu da u svojoj predstavi imam nešto što nisam znala – to je najbolje od svega. Ljudi pronađu svoje vlastite dimenzije.

Jeste li očekivali ovako veliku posjećenost predstave?

Nikako nismo očekivali jer se radi o jednoj vrlo nezahvalnoj, neuobičajenoj i delikatnoj formi koja prvenstveno ne spada u kategoriju onih koje su dobro posjećivane i rado gledane. Kod nas se u takvim slučajevima najčešće radi o komedijama koje su popularne i za koje ćete uspjeti prodati svaku kartu. A to valjda i govori nešto o vremenu u kojem živimo… Ljudi su željni smijeha, razonode i opuštanja, a ova predstava to – nije. Tako da, naravno, nismo očekivali da će biti toliko interesa. Očekivali smo da će znalci, odnosno ljubitelji poezije i Vesne Parun, to prepoznati i da će oni biti naša publika. Međutim, dogodilo se to da i mladi, i stari, i muškarci, i žene podjednako prihvaćaju predstavu, zbog čega mi je drago i vrlo sam sretna. Ponekad se dogodi da mi netko kaže da je poželio čitati Vesnu Parun, a to je i bio naš krajnji cilj; naša krajnja intencija bila je navesti ljude da se okrenu tim sjajnim djelima – poeziji i Vesni Parun – jer uglavnom ne znamo gdje živimo. Ne znamo tko je bila Vesna Parun i kakvo bogatstvo imamo. Ona je bila velika na svjetskoj razini, a ne samo u Hrvatskoj.