Veliki intervju s Tomislavom Pacakom: ,, Kad ti netko nacrta svastiku na terenu, nema tih riječi kojima možeš izvesti da je to dobro, ali moraš pokušati”

Od kolumnista Sportneta do press officera Kuće nogometa.

Tomislav Pacak 13 godina proveo je na portalu Sportnet, gdje je prešao put od novinara početnika do glavnog urednika i kolumnista, a 2013. postao je glasnogovornikom Hrvatskog nogometnog saveza.

Sportnet je danas vodeći hrvatski sportski portal, a dio njegovog tima bili ste dugih trinaest godina, gdje se prošli sve pozicije.  Interesantno je da ste završili ekonomiju i prethodno niste imali novinarskog iskustva, pa mislite li da je novinarsko obrazovanje nužno za kvalitetnu karijeru u novinarstvu ili, kao u Vašem slučaju, i ne baš?

Nije nužno, ali je dobra osnova. Sigurno može olakšati, pomoći i u startu unaprijediti vještine, ali ne bih rekao da je nužno, barem ne po svom primjeru. Počeo sam pisati još za vrijeme završavanja srednje škole u Americi, kad sam ustvari i otkrio Sportnet i počeo se zanimati za hrvatski sport. U tim ranijim tekstovima iz današnje perspektive vidim nedostatak novinarskog predznanja koje sam ja stekao kroz iskustvo, a ne kroz teoriju, što je u neku ruku dobro, iako teorija u startu uvijek dobro dolazi.

Pravopis i gramatika je nešto na što sam kroz svoje školovanje obraćao posebnu pažnju, a uvijek sam i volio pisati, pa mi je samo startno predznanje pisanja bilo blisko. Doduše, neke konkretne novinarske vještine i tehnike, recimo, intervjuiranja ili uopće razumijevanja različitih koncepata… što je kolumna, reportaža, kako ići na utakmicu… to mi je bilo strano. Ali kroz iskustvo sam naučio većinu toga što bih vjerojatno naučio i na fakultetu. To što sam studirao ekonomiju nije predstavljalo nikakvu prepreku da se time bavim.

Kako je izgledao Vaš novinarski put u Spornetu?

U početku sam bio klasični web novinar koji je samo pisao, jer je novinar zapravo puno širi pojam od tog izvjestitelja. Onda sam stekao neko iskustvo, od odlazaka na utakmice, učenja od starijih kolega nekih novih metoda i alata. U tom dugom razdoblju, a proveo sam gotovo četrnaest godina u redakciji Sporneta stvarno sam prošao sve pozicije. Od zadnjeg novinara u redakciji do glavnog urednika, ali ne preskačući stepenice nego korak po korak.

Ono što je razlikovalo Spornet od drugih medija bilo je zapravo izbjegavanje senzacionalizma. Koji je bio vaš novinarski pristup?

To je nekako i bilo logično jer nije bilo drugih portala koji su se bavili senzacionalizmom i slijedio je ono što su radili drugi mediji, poput Vijesnika ili Sporskih novosti u tiskanom izdanju. Sportnet je bio produžetak toga na webu. Međutim, početak dvijetisućitih je obilježio dolazak nekih novih portala gdje se relativno rano moglo ”skužit” što to ljudi zapravo klikaju. Odjednom je sve polako počelo ići u smjeru: ,, Aha, deset puta više ljudi klikne ako nam je naslov ovakvog tipa i ako imamo sliku nečije guzice ili ako je tekst o nečem trivijalnom, ali atraktivnom, pa nam je bolje trošiti vrijeme i resurse na to”. 

Čim  su svi to skupa otkrili, od marketinških stručnjaka i vlasnika, dakle, da na webu zarađuješ od tog nekog klika posjete, polako je sve počelo ići u tom smjeru. Danas je to otišlo već vrlo ekstremno. Sportnet nikada nije bio komercijalan, pa mu ta perspektiva nije nikada nije bila važna. Većinom je prikupljao novinare koji su uglavnom bili privučeni novinari, ali koji vole sport i pisanje. Te ljude nije ni interesiralo pisati o Nives Celzijus jer je ona žena od Dine Drpića, nego ih je stvarno zanimalo pisati o Dini Drpiću. Tako je nekako, rekao bih, organski postavljena strategija Sportneta. Kad se pojavio novac na webu, mi smo se nje i dalje držali iz više razloga. Prvo, okupili smo takvu ekipu i kod nas nije bilo želje baviti se takvim tipom novinarstva.

Drugo, mi smo zaključili da se ne možemo diferencirati time da radimo kao i drugi. Sportske novosti imaju veće resurse, Index ima više novinara… Naša prednost je bila širina sporta kojeg smo odlučili pratiti. Mi smo znali da izvještaj o plivanju ili jedrenju sam po sebi ne osigurava veliki reach i zato se njime Jutarnji ili Večernji, recimo, ne bave. Ali mi smo znali da će kod nas 200 ljudi doći zbog plivanja, 200 zbog jedrenja i mi time dobivamo tu svoju širinu jer ćemo probati obuhvatiti što veći broj sportova i pratiti ih na objektivan način. Bili smo konzistentni i time privukli publiku koja nas redovito prati. Mi smo pokušavali biti pioniri na webu po uspostavljanju nekih novih načina praćenja stvari.

Mislite li da mediji u Hrvatskoj manju pozornost posvećuju kvaliteti sadržaja, a veću marketingu, odnosno, klikabilnosti?

To je odlično pitanje i ključno za današnje novinarstvo i to ne samo u Hrvatskoj, nego svugdje. Mi smo jedno vrijeme na webu imali prikaz otvaranja vijesti, što je bilo zgodno, ali je bio problem što novinari koji su bili angažirani su isto gledali taj broj otvaranja i jednostavno nisu htjeli pisati vijesti o recimo, odbojci, jer to pogleda petsto ljudi, a nogomet pogleda preko pet tisuća. A nama je, kao što sam i rekao, ključ bila ta širina. Nažalost, većina hrvatskih medija je otišla u pravcu: ,,Nećete vjerovat – infografika, upitnik, uskličnik, objava stoljeća i slično. ” Mi se nismo koncentrirali samo na vijesti. Ljudi su kod nas dolazili zbog, recimo, kolumni, pa bi onda kliknuli na vijest da je Dinamo pobijedio, koju imaju i drugi portali.

Trenutačno se nalazite na poziciji press-officera Kuće nogometa. Sa isključivo novinarskog posla, prešli ste u čisti PR. Koliko su te dvije profesije povezane a koliko su u sukobu jedna s drugom? Mislite li da je novinarstvo dobra podloga za PR?

Moje mišljenje je da su puno manje povezane nego što ljudi prirodno pomisle. Novinarstvo može biti dobra podloga za PR jer dobiješ neke vještine, poput pisanja, koje kvalitetnom PR-ovcu apsolutno trebaju. S druge strane, dobiješ i uvid kako novinarstvo funkcionira. Ali, rekao bih da su novinarstvo i PR nebo i zemlja. Nema veze jedno s drugim. Ne bih rekao da su u sukobu, ali jednostavno tvoj radni dan je potpuno drugačiji radiš li kao novinar ili kao PR-ovac. PR je jako širok pojam, kao što je i novinarstvo. Različito je biti novinar za Novu TV, Jutarnji list ili radio. Tako postoji puno različitih poslova unutar PR-a.

Konkretno, mi u HNS-u imamo organizaciju utakmica što i nije PR. Odjel za komunikacije je jedan širok pojam a PR je samo dio unutar toga. Tako se onda odjel za komunikacije bavi organizacijom utakmica što uključuje akreditacije, pa se bavi odnosom s medijima i stalnim kontaktom. Tu je i digitalan dio koji je danas super važan, od društvenih mreža do web stranice. Odjednom nisi stranica koja kontaktira s medijem nego si i medij koji komunicira direktno s kupcima što potpuno mijenja perspektivu.

Nedostaje li Vam novinarski posao?

Nedostaje mi sportnetovski posao. Ne bih sutra radio kao novinar negdje po nekim zadacima, ali mi nedostaje sportnetovski posao jer smo bili dobra ekipa koja je dijelila isto razmišljanje o sportu i o viziji nekog novinarstva. Svi razlozi zbog kojih sam se bavio novinarstvom su ljubav prema sportu i pisanju, a to sam imao tamo. U PR-u baš nema prilike za tom subjektivnošću. Niti mi je to posao, niti mogu sada pisati kolumnu o Zlatku Daliću ili o Svjetskom prvenstvu u Rusiju, a ponekad bih volio.

To mi posebno nedostaje u trenucima kada je utakmica ili događaj koji me na neki način inspirira. Način na koji su ispali Barcelona i Ajax bili bi odlična inspiracija za neke tekstove… ili kad gledam NBA razmišljam kako bih baš rado o tome napisao neki tekst. To mi jedino nedostaje, ali sam se dugo time bavio i čovjek se u jednom trenutku nečega zasiti, kako to obično i bude.

Za kraj, imate li neki savjet za studente novinarstva, pa tako i one koji se žele baviti PR-om?

Lako bi čovjek mogao izreći neke ideale, ali onda vas praksa natjera na nešto drugo. Jasno je da je više novinara nego što je poslova i da je tu velika borba i da u trenutku si nekad spreman na bilo što. Da ja sad kažem: ,,Ajoj, slijedite svoje snove i budite uporni i uvijek vjerni sebi” može dobro zvučati, ali nije fer se to neće nužno ostvariti jer ako samo držiš do tih svojih principa svi poslovi odjednom prođu pored tebe i odu ljudima koji su spremniji malo drugačije se kalibrirati. Svakome bih poručio da pokuša zadržati svoj duh jer koja god da je karakteristika u pitanju, morate se nekako diferencirati.

Vaš glas mora biti drugačiji, vjeran vama i treba odražavati vašu osobnost i vaša razmišljanja, a ne smije se utopiti u generičke glasove jer vas onda netko odmah može zamijeniti. Mislim da svatko ima svoj glas kojeg nijedan urednik ili kakav komentar smije ugasiti. Kad osjetiš da si predaleko zaglibio, možda si trebaš priznati da to nije pravi posao za tebe i pokušaš pronaći nešto gdje se bolje možeš izraziti. Najveća preporuka je praksa! Volonterski, slabije plaćeno, prikupljajte iskustvo jer učite kako nešto obaviti, upoznajete ljude i širite svoje mogućnosti. Nitko vam odmah neće reći: ,, Evo vam plaća od deset tisuća i pišite o čemu hoćete”, ali da bi se do te faze došlo potrebno je raditi što više i prikupljati znanje.