Vanzemaljska materija Hrvatsku upisala u povijest geologije

Na poklon od susjede dobila sam knjigu koja bi me „mogla zanimati“. Odmah sam pomislila da je riječ o horoskopu ili botanici, no na stolu me dočekao vrlo intrigantan naslov. „Zapisi o Hrašćini“,

Hrašćina je malo selo na rubu Krapinsko – zagorske županije. Nalazi se na sjeveroistočnom dijelu županije i obiluje mnogim povijesnim znamenitostima. Kao općina djelovala je i prije 1900. godine što je plodno tlo za mnoge doprinose kulturnoj i povijesnoj baštini tog kraja. Dobro sam upoznata sa svim čarima tog malog mjesta jer sam gotovo odrasla u njemu, ali ova mi je knjiga pružila sasvim novi pogled na kulturna naslijeđa tog kraja. Čitanje sam započela s niskim očekivanjima, jer “što bi još mogla otkriti o mjestu u kom sam provela pola svoga djetinjstva”. Već na 15. stranici shvatila sam da itekako imam materijala za napisati tekst, a onda sam pomislila: “Zašto to ne bi bila reportaža?“. Dobro sam se potkovala teorijskim znanjem, a onda sam se i sama zaputila u provjeru informacija koje sam dobila u knjizi.

Kad sam stigla na teren, na samo mjesto događanja, stala sam pored drvene kućice. Instinkt mi je govorio da baš ovdje trebam potražiti pozadinu priče, ono što iz knjige ne mogu saznati. Željela sam saznati postoji li pozadina svih tih priča, nešto što samo mještani znaju. Vrata mi je otvorila simpatična osamdesetogodišnjakinja, a pogledom me između njenih nogu pratio njen pas.

“Riki, dobar budi”, rekla je starica, a onda se kratko predstavila: „Izvolite, ja sam Danica“. Nisam puno okolišala i odmah sam prešla na cilj mog dolaska, a ona mi je rado pristala odgovoriti na sva moja pitanja.

“Znaš, ne znam od kud bih počela, Hrašćina ti je mala, ali ima jako puno toga za reči”, rekla je Danica i rukom mi pokazala na sliku koja stoji u kutu.

To je bio glavni pokretač razgovora o onome što me zapravo zanima, a opet da poslušam i ono što mi ona želi reći. Na fotografiji je ona sa sinom 1974. godine. Od svih informacija do kojih sam uspjela doći, najviše me zainteresirao prvi zabilježeni pad meteorita koji se prema knjizi, ali i nekih drugih internetskih izvora, dogodio 26. svibnja 1751. oko 18 sati. Sve je te informacije bilježila tadašnja profesorica u osnovnoj školi, Štefanija Bernas – Belošević koja je i autorica knjige s početka.

“Joj, to ti je bila jako dobra profesorica, ja pamtim njezin sprovod, cijela škola je bila, a kaj se tiče meteorita, ne znam ti puno više od onoga kaj piše. Znam samo da tam di je sad spomenik zapravo nije stvarno pal”.

Ova me izjava vrlo zainteresirala, pa sam ju zamolila da mi kaže više.

“Zapravo je pal ispod tog brda, dolje u Klanjcu, ali su stavili spomenik na brdo, čovjek koji je prodal tu ledinu, dobil je jako puno novca. A isto znam da su stari ljudi govorili da su od toga meteorita radili čavle i potkove za konje. Naravno, prije nego su ga odnesli”, ispričala mi je Danica.

Naime, meteorit je iz Hrašćine odvezen u 14 gradova Europe, Amerike, i Azije, a ostali su se dijelovi podijelili carevima i plemićima.

“Prvi je taj kamen zapravo dobil tadašnji župnik, njemu se je dal isto dio”.

U knjizi mi je još jedan naslov posebno privukao pažnju: „O vama, djeco, priča govori.“

U blizini kuće u kojoj sam vodila ovaj ugodni razgovor s Danicom, mještankom Hrašćine, nalazi se među mještanima spomenik poznat kao „Sveta Jana“. Danicu sam pitala zna li nešto vezano uz Rimljane, nadajući se da će mi potvrditi priču koju sam pročitala u knjizi.

“Kak’ ne bi znala, pa tu je, mogu ti i pokazati, tu su navodno pokopani rimski blizanci”.

“Curica i dečko, napravili su im spomenik, dole su čak i glave isklesane, al’ nekak mi se čini da nisu baš tak izgledali, izgledaju ko odrasli ljudi, a ja sam čula da su bili djeca dok su umrli”.

Kao ni mnoga druga mjesta, ni Hrašćina nije izmakla napadu Rimljana koji su pred sobom rušili sve što su stigli. Poubijali su mnogobrojnu djecu, pa su im stari Hrašćinci zamjerali što su na sredinu njihova sela postavili spomenploču rimskoj djeci.

Dok još imam priliku, odlučila sam se dohvatiti i teme o kojoj nisam bila sigurna hoće li mi itko željeti govoriti, ali posrećilo mi se. Nisam se ni trebala truditi, samo sam spomenula temu „coprnica“.

“Oooo, coprnica ti je tu bilo jako puno. Hrašćina ti je točno na križanju četiri puteva, a zna se da tam di se križaju četiri puta, coprnice imaju sastanke. Mi smo imali sreće pa je gore na brijegu živela Verica. To ti je bila vračara koja nam je pomagala. K njoj su dolazili ljudi sa svih krajeva svijeta. Kaj s ljudima, kaj s životinjama. Stalno je imala posla. Ja nisam vjerovala u to dok sama nisam osjetila na svojoj koži. Ne bi govorila baš o tome, al’ mogu ti reći da je istina. Ne znam dal sad postoje, al’ prije jesu. Žene su se s tim bavile, a znali su ljudi točno koje su. Jedanput je bil sprovod jednoj takvoj u selu i niko joj nije došel. Mi smo kopali krumpir i kad smo spomenuli njezino ime, cijela se prikolica preokrenula na bok, a bila je na ravnom”.

Taman kad sam pomislila da je mojoj reportaži kraj, susretljiva mi je Danica odlučila ispričati još nešto, djelovala mi je kao da joj je zadovoljstvo razgovarati o temama koje se tiču njenog mjesta u kom je provela cijeli svoj život.

“Al’ znam ja nekaj kaj sigurno ne piše u toj knjigi. Ima ti gore na Ivanščici jedna „črna mlaka“. Oko nje je sve zeleno, a u sredini je crna rupa, po ljeti, a kad nije suša onda se napuni s vodom. Nekada davno su delali neko istraživanje gore i pustili su nekaj unutra, to nekaj je navodno isplivalo u oceanu. Tak sam barem ja čula, ali ima ti ta mlaka još gore, ak’ je put čist možeš ići provjeriti”.

Nije mi trebala reći dvaput, naravno da sam se odmah zaputila do tog mjesta, ali put je obrastao, a ja nisam mogla pronaći adekvatnog vodiča. Tu ću avanturu ipak ostaviti za idući put, ali informacije koje sam do sada dobila itekako su mi dale dovoljno materijala za ovu reportažu. Za kraj, priložit ću fotografiju iz stare Hrašćine za koju sam uspjela dobiti dozvolu za objavljivanje.

Izvor: Zapisi o Hrašćini – , Štefanija Bernas – Belošević, 2015.