Vanja Šok, pobjednica Kampus Zero CO2 natječaja: „Dobrog fotografa čini način na koji vidi svijet oko sebe i kako to dočarava publici.“

Da je Vanja Šok vrlo talentirana fotografkinja, pokazuje prvo mjesto koje je osvojila na fotonatječaju Kampus Zero CO2. Osim toga, ova studentica treće godine studija Medijski dizajn na Sveučilištu Sjever u Koprivnici nedavno je osvojila Rektorovu nagradu i paralelno studira na još jednom fakultetu. Uza sve to, pronalazi vremena za brojne hobije. Kako joj to uspijeva, koje su tajne uspješnih fotografa i kako je studirati na Sveučilištu Sjever – pročitajte u velikom intervju koji je dala za Pressedan.

Možeš li nam o projektu Kampus Zero CO2 reći nešto više?

Na vježbama kolegija Umjetnička i medijska fotografija profesor nam je spomenuo da se možemo prijaviti na natječaj Kampus Zero CO2. Natječaj je organizirao Grad Koprivnica uz potporu mreže CIVINET Slovenija – Hrvatska koja djeluje u sklopu projekta CIVITAS CAPITAL. U toj je mreži okupljeno više od 70 sudionika iz jugoistočne Europe. Mreži je u cilju da se u gradovima regije poboljša prometna održivost. Sveučilište Sjever mreži se pridružilo nedavno, a Grad Koprivnica jedan je od njezinih osnivača.

Natječaj za najbolju fotografiju trajao je od početka Europskog tjedna kretanja do Dana Grada Koprivnice. Mogli su sudjelovati svi studenti u gradovima i na sveučilištima članovima mreže CIVINET Slovenija – Hrvatska.

Trebali smo odgovoriti na sljedeća pitanja: Studenti, kako putujete našim gradovima? Približavaju li se naši gradovi i sveučilišni kampusi konceptu nulte emisije stakleničkih plinova? Što je potrebno promijeniti u našim navikama da bi se to ostvarilo?

Kako si se odlučila prijaviti?

Prijava je bila spontana. Profesor nam je na vježbama rekao kada završava natječaj i pitao nas jesmo li prijavili svoje fotografije. Ja nisam razmišljala o tome dok nije došao zadnji rok za prijavu. Pogledala sam fotke i rekla sama sebi: „Ok, idem probati.“

Baviš li se inače fotografijom? Koliko dugo? Kako si počela? Jesi li negdje izlagala?

Ne znam je li riječ bavljenje najispravnija u mom slučaju. Ja sam pravi amater u fotografiranju, odnosno tako se doživljavam. Fotografiram oduvijek, od svoje osme godine. Najprije analognim fotoaparatom roditelja, zatim malim digitalnim kompaktnim fotoaparatom. Najčešće su to bile fotografije za uspomenu – dječji rođendani, nezaboravni izleti, putovanja… Fotoaparatom bilježilim trenutke i slike koje nikad ne želim zaboraviti. Prvi pravi susret s fotografijom dogodio se na kolegiju Uvod u fotografiju i video kod profesorice Bitange i profesora Periše. Tada sam shvatila značenje fotografije i upoznala se s tehničkim stvarima. Dosad još nisam izlagala svoje fotografije.

Što je važno za dobrog fotografa?

Mislim da mnogo stvari utječe na to da bismo za nekoga mogli kazati da je – dobar fotograf. To su prvenstveno znanje i ideja. Fotoaparat i fotograf nerazdvojivo su jedinstvo, iako oduvijek smatram da dobar fotograf, osim znanja i dobre opreme, treba imati i oko za fotografiju. Ono što nosi u svojoj glavi, način na koji vidi svijet oko sebe i kako će to dočarati publici te ideja i koncept (iako sredstvo za realizaciju te ideje nije možda najbolje ili najkvalitetnije) čine nekoga dobrim fotografom.

Može li svatko postati dobar fotograf?

Ne bih rekla. Mnogi ljudi misle da će ih kvalitetan fotoaparat i skupa oprema automatski učiniti dobrim fotografom. Tehničke stvari uvijek možemo savladati, tj. naučiti kako poboljšati svoje fotografske vještine. Ono što čovjek nosi u sebi ključna je stvar koja nekoga čini dobrim fotografom. Upravo taj unutarnji svijet ideje – oči koje zaista vide stvari na svoj specifičan način razumljiv publici kojoj je namijenjen.

Što je najbolja stvar kod fotografiranja, a što najteža?

Osobno najbolja stvar kod fotografiranja jest kad pogledam fotku koju sam napravila i shvatim da izgleda upravo onako kako sam je zamišljala. No teško mi je uvijek napraviti takvu fotografiju zato što najčešće slikam mobitelom.

Kako si došla do pobjedničke fotografije?

Spontano, u potpunosti spontano. Bio je krasan jesenji dan, a oko Sveučilišta Sjever sunce i divne boje krošnji. Na vježbama iz fotografije izašli smo kako bismo fotografirali ispred zgrade Sveučilišta. S obzirom na to da sam nedavno kupila novi mobitel, odlučila sam prošetati i isprobati koje mi opcije fotografiranja nudi. Sunce je već bilo na zalasku, a ja sam prolazila pored stražnjih vrata. Probala sam poslikati prvu fotografiju svojeg autoportreta u refleksiji. Kada sam vidjela kako je ispao, zaključila sam da ću isprobati više verzija. Tu se našla i moja pobjednička fotka koja je objedinila i mene kao osobu, i bicikle kao ekološku svjesnost, i sunce, i lijep dan, i ljude koje su se našli u prolazu hodnika našom sveučilišnom zgradom. Sadrži niz motiva koji su u jednom jedinstvu uspjeli prikazati ideju koju sam imala razmišljajući o ovom natječaju.

Kako pronađeš savršenu fotografiju?

Ne tražim je i nikada je ne insceniram, iako bih voljela probati raditi inscenirane fotografije. Ona nekako dođe spontano. Nešto vidim, pogledam kakvo mi je osvjetljenje, položaj i probam poslikati. Ako mogu, napravim to više puta da vidim kako će ispasti. Nekad uspijem, a nekad ne. Ako ne uspijem, vratim se drugi dan i pokušam ispočetka – sve dok ne uspijem.

Vidiš li ponekad nešto i odmah znaš da će fotografija biti savršena?

Naravno. Nekad jednostavno nešto ugledam, u tom trenu poslikam i ono bude zabilježeno točno onakvo kakvo jest – savršeno.

Koliko je u fotografiji važan osjećaj za fotografiranje, tj. talent, koliko praktično iskustvo, a koliko oprema?

Sve je navedeno važno i veže se jedno na drugo. Kao što sam već naglasila, mislim da je najvažniji talent, zatim oprema i znanje kako se njome služiti, a tek na kraju praksa. Vrlo je bitno da se čovjek upozna s osnovama fotografije, osobito dobre fotografije, jer bez teorijskih osnova kompozicije samo će oni najdarovitiji sami naučiti razlučivati dobru od prosječne ili od loše kompozicije. Što više fotografiramo i učimo gledati na fotografski način, to ćemo prije raditi bolje fotografije i pronaći načine na koji fotografiju željenog trenutka možemo prikazati što vjernije.

Koje su ti najdraže teme?

Prije kolegija Uvod u fotografiju i video nisam uopće bila svjesna da u mom fotografiranju postoje neke poveznice, odnosno teme koje nekako uvijek slikam i gledam. To su najčešće arhitektura, razne vrste linija u prostoru i refleksije. Najčešće su to autoportreti u refleksiji.

Postoji li neki fotograf kojeg smatraš uzorom?

Volim rad Mare Milin, Mare Bratoš i njenu kazališnu fotografiju, kao i rad velikih povijesnih fotografa, primjerice Toše Dapca. Nedavno me zaintrigirao i fotograf Andreas Gursky za kojeg sam saznala na predavanjima kolegija Umjetnička fotografija.

Planiraš li sudjelovati u nekim drugim natječajima ili čak sama organizirati izložbu?

Ako mi se ukažu prilika i zanimljiva tema, zasigurno ću se prijaviti na još neki natječaj. Rezultat na ovom natječaju vjetar je u leđa, stoga ću pokušati fotografirati što više i prijaviti se na natječaje koji će se u budućnosti raspisivati. Nikad se ne zna… Možda ću napraviti i svoju izložbu. Voljela bih to – to bi bilo lijepo.

Kako si se odlučila upisati medijski dizajn na Sveučilištu Sjever?

Nekako spontano. Oduvijek sam voljela umjetnost – kako likovnu, tako i glazbenu. Završila sam i osnovnu glazbenu školu i dugo godina svirala u tamburaškom orkestru. Umjetnost je uvijek bila dio mene – to tek sada shvaćam. Na kraju srednje škole odlučila sam upisati pravo koje još studiram. Budući da je kroz godine učenja ovaj umjetnički dio mene spavao, odlučila sam ga probuditi i upisati nešto takvo kako bih zadovoljila interese koje sam potisnula. Istraživanjem po internetu otkrila sam da postoji studij medijskog dizajna u Koprivnici. Nazvala sam referadu i preljubazne gospođe objasnile su mi kako to u Koprivnici funkcionira. Odmah mi se svidio odnos prema studentu. Program je bio vrlo zanimljiv i odlučila sam se upisati. Stvarno mogu reći da nikad nisam požalila zbog svoje odluke! Dobri profesori, zanimljivi kolegiji, dosta prakse… U svakom slučaju, ja sam se ovdje pronašla.

Jesi li zadovoljna kolegijima iz fotografije na Sjeveru? Što je dobro, a što bi trebalo mijenjati?

Ako gledamo neku širu sliku, zadovoljna sam. Profesorica koja vodi kolegije zadaje zanimljive teme. Obradili smo dosta teoretskog dijela, a praksom mnogo naučili i savladali. Profesor na vježbama tu je da nam objasni tehničke stvari. Najveći nedostatak jest oprema, odnosno mali broj fotoaparata na velik broj studenata kojima su potrebni. Fotografska je oprema skupa i nisu svi u mogućnosti nabaviti je (osobno posjedujem mali kompaktni fotoaparat i mobitel kojim slikam većinu svojih fotki), a na fakultetu radimo sa svega četiri profesionalna fotoaparata, stoga je to definitivno najveća mana. Kada bi bilo više opreme, studenti bi mogli češće posuđivati fotoaparate i više fotografirati.

Nedavno si dobila i Rektorovu nagradu…

Dobitnica sam Rektorove nagrade za najbolji uspjeh na smjeru Medijski dizajn u akademskoj godini 2014./2015. Nagrada mi mnogo znači i iznimno sam ponosna jer je potvrda mojega uloženog truda i rada na ovom studiju u protekloj godini. Nagrada je za sve neprospavane noći i za učenje, za poticaj da budem još bolja i da se i dalje trudim u svemu što ću raditi. Trud koji ulažemo u sebe i u svoje obrazovanje uvijek nam se vrati na dobar način.

Reci nam nešto o sebi. Osim studiranja i fotografije, što još radiš?

Volim pjevati i svirati. Još uvijek sviram sa svojim kolegama iz tamburaškog orkestra na nekim koncertima. Dugo sam pjevala u zboru. S obzirom na naporan tempo, ono malo slobodnog vremena trudim se iskoristiti što kvalitetnije: sviram gitaru, pjevam sebi za dušu, crtam, šećem svoga slatkog psa, izlazim s prijateljicama, družim se s dragim ljudima, posjećujem koncerte, razne izložbe, smišljam ideje za nove projekte, putujem, učim… Trudim se svakodnevno naučiti nešto što će oplemeniti moj život i učiniti me sretnijom.