Autor: Luka Maruševec - Jul 28, 2020

Započeo je karijeru novinara u Podravskom listu nakon čega je kratko radio u Glasu Podravine, da bi danas radio kao fotoreporter za portal Prigorski.hr. Iako je u novinarstvu završio sasvim slučajno, te katkad ne stigne ni predahnuti zbog zahtjevnog posla, uvijek pokušava utjecati na ljude da promijene loša ponašanja i usmjeri ih na pozitivna. Kako on sam kaže, oduvijek je bio „lokal patriot“ vezan uz podravski kraj te je s nama podijelio svoja najdraža, ali i najpotresnija iskustva rada kao fotoreportera.

Smatra kako jedna slika govori više od tisuću riječi te da pravi fotoreporter nikada ne smije propustiti najvažniji trenutak. Također je govorio o vlastitom iskustvu studiranja na Sveučilištu Sjever te po čemu se upravo studiranje novinarstva ovdje razlikuje od drugih fakulteta.

Zašto ste odabrali zvanje novinara?

Iskreno, sasvim slučajno. U srednjoj školi sam imao najgore mišljenje o novinarima, a onda sam postao novinar. Prvo sam studirao Informatički menadžment u Virovitici, no ubrzo mi je postalo jasno da taj studij nije za mene. Ekonomija je 2+2=4, no meni u životu je sve samo 2+2 nije 4 pa sam se odlučio promijeniti studij. Ja sam veliki lokal patriot, jako volim Podravinu i ovaj kraj i nije mi se dalo u Zagreb, zbog previše ljudi, autobusa, gužve i sličnih stvari, pa sam se odlučio za Koprivnicu. Prvi izbor mi je bio medijski dizajn, zatim medijski menadžment, pa tek onda novinarstvo. Nisam uspio upisati prethodna dva izbora, nego novinarstvo koje je bilo alternativa.

Koja je prednost rada kao novinara, a koji bi bio nedostatak?

Jedna prednost bi bila da uzmem laptop, odem gdje želim i radim. Primjerice, ako novinar radi za portal ili nešto slično, laptop mu je radno mjesto. Odem na bilo koje mjesto, spojim se na Wi-Fi i mogu raditi gdje god želim. Ja trenutno radim „od kuće“, no to podrazumijeva da radim po cijelome gradu. Kako radim po cijelome gradu, lako saznam nove vijesti i zanimljivosti koje su aktualne. Svaki posao, osim prednosti, ima i nedostataka. Crna kronika me jako pogodi te ostane urezana u sjećanju. Unatoč tome, volim crnu kroniku. Kao inspiracija mi služi Beckettova drama „U očekivanju Godota.“ Primjerice, kada Vladimir govori Estragonu kako bi se mogli objesiti te tko bi išao prvi, ističe se poruka „kada se budem vješao, osjećam se živim.“ Iako zvuči morbidno te me crna kronika dosta pogađa, volim se time baviti. Prvenstveno iz razloga jer se osjećam živim. Trenutci kada čujem sirenu i moram izlaziti na teren da vidim što se dogodilo, osjećam se živim. Kako god bilo teško fotografirati takve stvari i situacije, smatram da ako i jedan čovjek vidi moje fotografije i tekst koji sam napisao te da nakon toga promijeni svoje ponašanje na bolje, smatram da je to moje postignuće i misija. Na primjer, ako jedna osoba vozi prebrzo i opasno te nakon što vidi moje fotografije i tekst promijeni svoje ponašanje i počne više obraćati pažnju na vožnju i više brine za druge, smatram kako je to moje postignuće i dobro djelo. Na taj način pokušavam da novinarstvo djeluje pozitivno na ljude. Iako su takve situacije iznimno negativne, ipak se iz svega negativnog u životu, može izvući i ono pozitivno.

Smatrate li da je u današnje vrijeme posao novinara isplativ?

Za posao novinarstva, pogotovo fotoreportera, moraš biti poseban čovjek. Ovaj posao nema radno vrijeme od 7 do 15 sati, nego od 0 do 24. Puno puta se znalo dogoditi da postoje situacije kada odem na kavu i nešto vidim, a nisam ni dežuran te se dogodi neka situacija i ja fotografiram, uzmem izjave i nastane nova vijest. Novinarski posao je od 0 do 24 te moramo uvijek biti dostupni. Novinarske plaće su prosječne. Također postoje i kolumnisti koji zarađuju puno više, no to je tek nekolicina. Većina novinara ipak radi za prosječnu hrvatsku plaću. U novinarskom poslu je iznimno važno da novinar bude dobar s ljudima, da ima puno poznanika i kontakta. Novinarski posao jednostavno moraš voljeti. Jer ako ne voliš ljude i komunikaciju, nećeš uspjeti kao novinar.

Studiranje na Sveučilištu Sjever

Zašto ste odabrali studiranje na Sveučilištu Sjever?

Sjever sam upisao iz razloga što sam veliki „lokal patriot“ te se ne mogu zamisliti u velikim sredinama kao što je Zagreb. Ja sam želio ostati u Koprivnici i okolici, a u suprotnom slučaju bih otišao na drugi kraj svijeta. Želio sam biti blizu domu, a ipak ne predaleko. Uvijek sam se smatrao drugačijima od drugih. Kad su svi htjeli u Zagreb, ja sam baš suprotno htio ostati tu.

Koje su, po Vašem mišljenju, prednosti studiranja na Sveučilištu Sjever?

Prvenstveno profesori. Profesori su ujedno radili u novinama, medijima, redakcijama te znaju primjere iz stvarnog života. Na Sveučilištu Sjever profesori ne zamaraju previše s teorijom. Da budem jasan, teoriju se jednostavno mora znati, no odmah se kreće i s praksom. Primjerice, na pisanju vijesti smo odmah prvi semestar pisali veliki broj vijesti. Samim time se brusi vlastiti budući zanat. Za razliku od Sjevera, na ostalim fakultetima često se dogodi da nema nikakve prakse. Sjever uvelike naglašava praksu te je ona jednako važna kao i teorija. Zbog samog podupiranja bavljenjem prakse od samog početka studiranja, studenti imaju direktan uvid u struku te nakon završenog studija odmah se znaju baviti poslom. Ljudi koji predaju na ovome fakultetu su bili urednici, novinari, fotoreporteri koji imaju dugi radni staž te imaju puno iskustva u poslu kojeg nastoje odmah prenijeti na studente.

Sveučilište Sjever ima vlastiti eksperimentalni portal, Pressedan, na kojem studenti objavljuju tekstove. Smatrate li da je ovakav praktičan rad koristan budućim novinarima?

Naravno da je koristan. U svakom novinarskom poslu je najvažnija praksa. Bilogdje da sam došao na prijavu za posao su me prvo pitali što sam do sada radio te imam li iskustva u poslu. Pressedan je jako dobar da se mladi novinar isprofilira ovisno o području koje ga posebno zanima. Pressedan je lako dostupan na internetu te mu se uvijek može pristupati. Samim time, kod zapošljavanja poslodavac odmah vidi kako ta osoba kod zapošljavanja već ima prakse, kako je već pisala na portalu te ima iskustva. Osim navedene prakse koju pruža Pressedan, on je također važan u daljnjoj karijeri jer nitko ne može biti novinar ako nije napisao niti jedan članak. On daje mogućnost studentima da pokažu svoje interese te da pokažu upravo ono što znaju i čime se žele baviti. Praksa je glavna prednost Sveučilišta Sjever.

Rad i karijera

Jeste li u dosadašnjem radu imali neko posebno lijepo ili posebno loše iskustvo?

Bilo je jako puno pozitivnih i lijepi stvari i iskustava. Jednom, u centru Koprivnice, imao sam priliku s visine od 30 metara na vatrogasnim auto ljestvama fotografirati grad. Osim što je pogled bio izvanredan, fotografije su ispale fenomenalno. Da nisam radio ovaj posao, ne bih dobio priliku za takvo iskustvo. Kao još jedno lijepo iskustvo, istaknuo bih sudjelovanje na koncertima. Slikao sam sve važnije koncerte na području grada Koprivnice i okolice, te sam uvijek bio na bini samih izvođača. Kada su nastupali izvođači kao što su Željko Bebek, Crvena Jabuka, Željko Joksimović, Neda Ukraden, Petar Grašo i sl., ja sam došao na binu i fotografirao sam izvođače i publiku iza njih. U pozadini je bilo na tisuće mobitela, odlična atmosfera te sam imao 10 sekundi da napravim fotografije i uhvatim takvu atmosferu i trenutak. Takvi osjećaji su uvijek jedinstveni i izvanredni.
U pogledu loših iskustava, crne kronike su najgore. Bilo je raznih iskustava, od situacije gdje doslovno vidiš tijela u crnim vrećama, strašne nesreće, reakcije obitelji unesrećenih… Vjerojatno najgora iskustva su kada su unesrećeni djeca. Nažalost nekoliko puta sam izvještavao o tome i svaki puta kada sam shvatio što se dogodilo su mi se „odsjekle noge.“ U takvim situacijama čovjek ne zna kako bi reagirao i ostao pribran.

Osim što radite kao novinar, također ste i fotoreporter. Smatrate li da je posao fotoreportera koristan za svakog novinara?

Mislim da je. Posao novinara je zahtjevan, ali posao medijskog fotografa je još zahtjevniji. Kao fotoreporter moraš zabilježiti trenutak. Ako ne zabilježiš trenutak, taj trenutak prođe i on se više nikada ne vraća. Smatram da puno ljudi ne razmišlja na takav način. Upravo taj trenutak je jedinstven i više se ne vraća. Fotografiranjem određenog trenutka zabilježi se trenutna emocija. Primjerice, fotografiram djecu na jednom turniru te osvoje prvo mjesto, i upravo onda kada oni slave te su ponosni na sebe, ja zabilježim njihove emocije i slavlje. Upravo takvi trenutci prikazuju čar fotografije. Fotografija zaustavi sjećanje koje traje zauvijek, zato smatram da je istinita izreka „jedna fotografija vrijedi tisuću riječi.“ Jednom fotografijom se može puno toga reći. Smatram da je fotografija, posebno naslovna, jako važna te da može privući brojne čitatelje. Fotografija je jednako važna kao naslov teksta te je dosta podcijenjena u današnje vrijeme.

Politički angažman

Između posla novinara i fotoreportera, također ste i politički aktivni. Kao novinara, što Vas je potaknulo na to?

Ja jako volim filozofiju. A priori, ja nisam niti za jedne niti za druge odnosno za „desne“ ili „lijeve“, ipak naklonjeniji sam lijevoj političko-ekonomskoj misli. Naglasio bih ekonomski naklonjen lijevoj misli, jer smatram da je sve veća korporatizacija društva općenito sve veći problem. Odnosno nikako ne volim neoliberalistički sustav kojem čovjek nije u središtu već kapital i moć. Mislim da bi radnici trebali imati veća prava. Oduvijek sam bio blizak lijevoj misli. Nekoliko puta sam, još kao mladić, načelnici spomenuo te ukazao na lokalne probleme koji bi se mogli poboljšati. Između ostaloga sugerirao sam uvođenje LED rasvjete u općini Hlebine kako bi se, dugoročno gledano, uštedjelo. No, uvijek su postojale neke izlike zašto se to ne bi napravilo, iako postoje brojne pogodnosti. Zbog takvih situacija sam shvatio da moram stvari uzeti u svoje ruke i poduzeti nešto. Jako volim svoje selo i mislim da bi se moglo jako puno toga napraviti i poboljšati. Ne radi se o skupocjenim stadionima i sličnim stvarima, nego o sitnicama kao što je navedena LED rasvjeta koja bi uvelike pomogla svim mještanima. Upravo takva „oglušenja“ vodećih struktura su me nagnula na to da se uključim u politiku.

Smatrate li da politička aktivnost pozitivno doprinosi novinaru kao pojedincu?

U poslu pokušavam biti objektivan, no politička aktivnost mi samo odmaže. „Politički oponenti“ vode županiju, no unatoč tome super surađujemo te se ne gledamo kao oponenti. Vodim se razmišljanjem da ako nekome ne mogu pomoći, neću mu niti odmoći. Upravo iz razloga jer svi živimo u istoj državi te se borimo za nužnu egzistenciju. Isto tako postoji latinska izreka „homo homini lupus“ odnosno „čovjek je čovjeku vuk“ koja je meni nepojmljiva.

U profesionalne standarde izvještavanja u novinarstvu spada nepristranost. S obzirom na Vašu političku aktivnost, kako ostajete nepristrani u obavljanju svojeg posla?

Prije svega, smatram da sam nepristran. Na gradskoj, županijskoj ili na bilo kojoj drugoj razini nemam ništa protiv bilo kojih stranka ili pojedinaca. Smatram da neovisno o opredjeljenju, ljudi jesu za nešto ili nisu. Kada odem na neku press konferenciju, ja sam medij te samo objektivno prenosim novosti koje saznam. Medij je onaj koji prenosi poruku od pošiljatelja do primatelja te moram biti objektivan. Moje nije da prosuđujem je li to dobro ili nije. Ja sam tu samo prijenosnik te je to moja zadaća. Kada sam ja novinar, zaboravljam na druge stvari. Zaboravim sve političke stvari te me ne zanima je li netko „lijevi“ ili „desni.“ Jednostavno, to su ljudi i situacije koje ja moram objektivno prenijeti. Jednako kao što i pravnik koji brani okrivljenu stranku na suđenju mora ostati objektivan te učiniti sve da je obrani neovisno o vlastitom mišljenju?

Što savjetuje osobama koje studiraju novinarstvo odnosno koji žele postati novinari?

Nemojte postati. Ako želite postati novinari, morate se lako prilagoditi ljudima. Novinarstvo je takav poziv da osoba mora biti društvena te si novinar mora biti dobar s ljudima odnosno treba „osjećati ljude.“ Posao novinarstva ima puno mana, ali i vrlina. U novinarstvu često postoje poslovi koje nismo nikada htjeli raditi. Osoba jednostavno mora znati raditi s ljudima, prepoznati i izvući iz njih najbolje te prikazati to. Najvažnija poruka bi bila: treba biti čovjek. Ne samo prema političarima, sportašima i sl., nego prema svima. Kao što piše u Bibliji: „Ne radi drugima ono što ne želiš da tebi drugi rade.“ Rekao sam da nemojte postati novinarima jer pravi novinari, pogotovo fotoreporteri nemaju normalan funkcionalni život. Poznajem puno slučajeva gdje su novinari imali disfunkcionalni život zbog kojih im se obitelj raspadala. Obitelj jako pati jer novinari, prvenstveno fotoreporteri trebaju biti gotovo uvijek dostupni. Žalosno, kolege s kojima sada radim su mi najbolji prijatelji jer puno vremena provodimo zajedno. Kada jednom dođem doma, više ni nemam volje za druženja ili izlaske. Zbog takvih situacija dosta pati i društveni život.