USUSRET LJETU Napokon Saharun: Karibi ili Dugi otok?

Kako ljetujem u blizini Zadra već poneki broj godina, nisam mogao ne čuti priče o Dugom otoku i prekrasnoj plaži Saharun. Tko god mi je opisivao svoj put tamo nije mogao prestati hvaliti tu zlatnu plažu smještenu na otoku nedaleko od Zadra.

Još prošlo ljeto trebali smo kao društvo otići na Dugi otok, no zbog previše alkohola večer prije moji zlatni prijatelji nisu bili u stanju ustati rano ujutro kako bi imali cijelodnevni izlet za koji smo se dogovorili. Ovo ljeto napokon se sve posložilo i usprkos feštanju večer prije uspijeli smo ustati na vrijeme, točnije oko 6 sati ujutro.

Plan je bio jednostavan, ekspedicija od petero članova nalazila se u Zadru već oko 7 ujutro, nakon obavljanja kupovine u obližnjem dućanu idemo po karte za trajekt i slijedeća postaja je Dugi otok te uživanje na suncu i plaži do navečer, no kakav bi to bio put kad bi sve išlo po planu. Našli smo se ujutro u Zadru te opušteno odradili šoping.

Napunili smo ruksake vodom, sendvičima,voćem, paštetama i kojekakvim grickalicama. Trajekt je trebao u 8 krenuti iz Zadra te bi oko 9 trebali biti na Dugom otoku. Odmah na početku, točnije kod kupovanja karata, gotovo pa nismo otišli na željenu destinaciju. Naime, prilikom kupovanja karata za katamaran (da, trajekt uopće nije bio u priči), prodavačica nam je objasnila da se nećemo moći vratiti s Dugog otoka jer su sve karte za trajekt koji vozi natrag prodane. Nakon kratke panike, psovanja , histeriziranja i planova da drugačije provedemo dan, odlučili smo otići na katamaran, pa ako treba, plivat ćemo nazad jer stvarno je vrijeme da odemo na taj Dugi otok.

Tako su dvojica išli kupiti karte dok je ostatak ekspedicije išao moliti zaposlene na katamaranu da nas pričekaju, odnosno da će za dvije minute stići karte i ostatak članova posade. Tih sat, sat i pol proveli smo sjedeći na podu i to ni manje ni više već točno ispred WC – a, jer naravno više nije bilo sjedećih mjesta na katamaranu. Nakon što smo stigli na Dugi otok svi putnici iz katamarana zaputili su se prema stanici za bus koji vozi do poznate plaže Saharun. Naravno, grupa zagrebačkih genijalaca odlučila je da bi se mogli okupati u mjestu u koje smo pristigli, eventualno popit pivu te nakon toga hvatati neki bus. Sat vremena brčkanja i opuštanja i naša ekspedicija bila je spremna za nastavak.

Prvo mjesto u kojem nas je katamaran ostavio bile su Sali, klasično malo otočko naselje poznato po „Tovarećoj mužiki“, vrsta glazbe koja je zapravo obična buka koja se radi raznim „instrumentima“. Takvu vrstu glazbe možete čuti na feštama koje se održavaju u Salima.

Kad smo napokon stigli do stanice za bus shvatili smo kako je bus već otišao, a slijedeći je tek za nekih 2 sata. Tu dolazimo do prvih grupacija u našoj ovako i onako maloj grupi. Pitanje je bilo hoćemo li čekati bus ili ići divljim putićem koji je odmah pokraj stanice? Pokraj putića na staroj, poluraspadnutoj ploči piše: Saharun, 2 sata hoda.

Nakon kratkih konzultacija ekspedicija se odlučuje za odlazak putićem, točnije Ivor, glavni avanturist grupe nagovorio nas je na, kako je on rekao, zabavniji put. I tako smo mi krenuli u divljinu te nam nije trebalo dugo da shvatimo kako tim putem nitko nije prolazio valjda 30 godina. No, mi smo bili spremni za „adventure“. Nakon sat vremena hoda kroz, tada to nismo znali, solidan putić, stigli smo do Solina, malog mjestašca gdje je bila pauza za hranu i naravno, pivu.

Put koji je slijedio bio je „Bear Gryllsovski“, na što naravno ekspedicija nije baš bila spremna. Krenuli smo putićem koji je bio širok nekih pola metra, okružen grmljem, malim drvećem i slično. Čitavo vrijeme smo upozoravali jedan drugoga da gledamo gdje hodamo, aludirajući na zmije i eventualno kakve škorpiončiće. I sve je to bilo lijepo dok nismo primijetili (fala Bogu da smo primijetili) ogromne paukove mreže koje su se prostirale s jedne strane putića, na drugi.

Osim što je to bilo gotov cijelim putem, na tim mrežama bili su crni pauci veličine lavova, kako je to jedan prijatelj kasnije opisivao. Tako smo mi nekih sat i pol izbjegavali pauke, zmije i škorpione, naravno sve popraćeno nemogućim suncem koje je iz nas izvlačilo svaki miligram snage. Napokon stižemo na brdo s kojeg je moguće vidjeti Saharun, taj raj na zemlji koji smo tad već svi željno iščekivali, usudio bih se reći puno više nego prije samog puta.

Svi sretni i veseli jer je plaža blizu i napokon ćemo stići, krenuli smo odraditi zadnji dio puta, dio koji se svima činio najlakši zbog kamenog zidića koji se pružao do plaže, a po kojem fantastična petorka mogla hodati bez da brinemo o paucima (barem njima pošto su svi bili uvjereni da će nešto iskočiti iz tog kamenja starog milijun godina). Pred sam kraj puta nešto je počelo šuškati u grmlju koje je cijelim putem bilo kraj nas. To nepoznato biće bilo je, po nekoj našoj procjeni, veličine slona te smo se na trenutak svi zaledili očekujući kakvog ljudoždera koji će nas tamo sve izmasakritati.

Koji trenutak kasnije shvatili smo što šuška: dvije koze su preletile preko zidića po kojem smo mi hodali. Nakon što smo se svi fino nasmijali krenuli smo dalje, no u tom trenutku dvadesetak koza počelo je preskakati zidić i to uz pratnju jarca, koji je dobrih 3 minute gledao u nas, pogledom ubojice. Mislim da je shvatio da smo se prepali kao da smo vidjeli hodajuću kitopsinu, te nakon što je zadnja koza prošla, alfa mužjak je odskakutao za svojim ženicama. Bili smo blizu, u zraku se osijetilo. Izmučena ekspedicija veselila se plaži kao nikad prije.

Nakon dva-tri sata hoda stigli smo na rajsku plažu, sretni što nas neki pauk ili jarac nije eliminirao. Tamo smo imali što za vidjeti, plaža Saharun. Izgledala je kao iz filmova, prekrasno modro more i zlatni pijesak u maloj uvali koja je izgledala koda se nalazimo na karibskom otočju. Višesatno ispijanje pive i igranja picigina zamijenilo je patnju, bol i kukanje junačke skupine. Nakon zasluženog uživanja trebali smo se vratiti u Zadar, točnije naći trajekt kojim ćemo to moći napraviti. Ovog puta ne toliko hrabri, cestom smo došli do mjesta iz kojeg je išao autobus koji nas je vodio do trajekta.

Taj put činio se kao šetnja parkom za ono što smo taj dan prošli, te smo izmoreni i sretni što smo živi doskakutali do tog fantomskog trajekta za kojeg ženica u Zadru očito nije imala pojma.

I tako je vesela ekspedicija napokon odradila misiju „Dugi otok“ na koju smo čekali više od godinu dana i to na vjerojatno najzabavniji mogući način.