Putovanja

Prilikom odlaska na putovanje, u svakoj osobi postoji doza uzbuđenja i adrenalina. Isto tako, osjećala sam se i ja prilikom pakiranja kofera nekoliko dana prije odlaska na ovo putovanje. Sjećate li se onog osjećaja, kad smo kao klinci u osnovnoj školi dan prije izleta ostavljali pripremljenu odjeću u kutku sobe i nestrpljivo čekali jutro? Takav se osjećaj još uvijek nalazi u meni prilikom svakog putovanja pa i ovog – u Slovačku, Poljsku i Češku.

Početak avanture

Dan prije odlaska – srijeda, kiša, grmljavina i vjetar. Razgovori poput – „Jeste spakirali kofere?“, „Kaj ćemo raditi sve u slobodno vrijeme?“ i slično. Tada započinju „nevolje u raju“. Neizostavni dio mene bio je moj slupani mobitel jer nakon brda istih roditelji više ne žele plaćati popravak i kupovati novi mobitel na godišnjoj bazi. Vrijedi ona – „Radi? Radi. Ne treba ti novi.“ Te kišne srijede pala je jedna mala kapljica na slupani dio mog mobitela i on prestaje funkcionirati. U glavi mi je bila samo ona rečenica – „Pa kud’ baš meni i to dan prije putovanja?“ i bezbroj upitnika iznad glave. Postavljam samoj sebi pitanje – „Kako doći doma i roditeljima priopćiti da mi je mobitel prestao raditi nekoliko sati prije putovanja?“. Poznavajući njih, znala sam da moram smisliti neko rješenje jer novi mobitel ne dolazi u obzir. Kreće poruka u grupni razgovor na Messu – „Ekipa, ima ne’ko stari mobitel viška za posudit’ za maturalac?“ i nakon nekoliko negativnih odgovora, dolazi poruka od moje dugogodišnje prijateljice Nike – „Ima moja sestra, to je bio spas u zadnji čas.

Sam početak putovanja bio je, blago rečeno, zanimljiv – borba za najbolja mjesta u autobusu. Nika i ja odlučile smo uzeti upravo ona iznad stražnjih vrata. Zaključile smo da su idealna mjesta: prvi izlaziš iz autobusa i imaš dovoljno prostora ispred sebe jer nitko ne sjedi jer su stepenice. Dogovor je glasio – jedna trči zauzeti sjedala pa makar i samo baciti ruksak, dok druga vani pazi kofere i čeka vozača da ih stavi u bunker. Misija uspješna!

Sjećam se anegdote već na samo početku kad’ sam u sebi mislila – „Putovanje može početi“, stavljajući SIM karticu u mobitel, ali bezuspješno. Kartica je premala i nedostaje nastavak. U panici smo razmišljale što sada. Trčećim korakom otišla sam do vodiča i vozača i zamolila ih bismo li mogli stati na putu jer smo prolazili mjestom u kojem živim kako bi mi majka mogla donijeti karticu. Na svu sreću, odgovor je bio potvrdan. Stojimo na autobusnoj stanici, moja majka trčeći donosi taj nastavak i pruža ga vodiču. Prijekim pogledom me gledao i pružio nastavak uz riječi: „Rekla si da si karticu kod kuće ostavila, a ne neki mali komad plastike“, a moja reakcija je bila samo: „Ups!“.

Bratislava – ‘ljepotica na Dunavu’

Stigli smo u prijepodnevnim satima u Bratislavu. Kiseli pogledi na licima svih putnika nizali su se cijelim autobusom. Kiša, vjetar, hladnoća, a mi moramo u razgled grada. A niš’, kišobrani u ruke i ‘ajmo. Znate one najjeftinije kišobrane, za dvadesetak kuna koje starci kupuju svojoj djeci jer je misterija gdje nestaju kišobrani i dalje neotkrivena pa se ne isplati dat’ 100 kuna za kvalitetan kišobran? E upravo takav kišobran, rezultirao je time da smo Hana i ja završile na pola mokre jer nam je kišobrane jednostavno vjetar dignuo u zrak i završili su u prvom košu za smeće. Šetajući Bratislavom, u glavi mi je cijelo vrijeme bilo hoće li nam vrijeme pokvariti cijelo putovanje. Prva znamenitost i jedna od najljepših znamenitosti Bratislave svakako je Bratislavski dvorac. Bratislavski dvorac najviše mi je ostao u sjećanju po prekrasnom pogledu sa samog vrha dvorca. Pogled na rijeku Dunav kojoj ne vidiš kraj bio je glavna meta za fotografiranja i poznatu scenu Rose i Jacka iz Titanica.

Najveći nacistički koncentracijski logor – Auschwitz

Sljedeća destinacija bila je Poljska. Posjetili smo Auschwitz. Auschwitz je najveći nacistički koncentracijski logor na području Poljske. Odlazak u isti svakako nikog’ nije ostavio ravnodušnim. Po samom dolasku ugledala sam poznatu sliku koja svima dolazi u misli prilikom spomena Auschwitza – tračnice koje vode u daljinu te ciglaste zidine s lijeve i desne strane. Razlika je bila u tome što je ta slika tad’ bila stvarnost. Odjednom zavladala je tišina. Razgled kompleksa nikog’ nije ostavio ravnodušnim. Štoviše, nekolicina nas nije mogla razgledati do samog kraja jer nam je pozlilo te smo pričekali vani. Osjećaj koji u tebi vlada kada vidiš ljudske cipele, među kojima su bile i one malene dječje iz kojih vidiš da dijete nije imalo više od dvije – tri godine, kada vidiš kosu, odjeću, kovčege i kada razmisliš da su te stvari stvarno nekome pripadale nije ugodan ni malo. Nakon Auschwitza, a i dandanas, razmišljam samo kako netko može učiniti takve grozote.

Posebnost Poljske jest Wawel – Kraljevski dvorac koji je proglašen jednom od najljepših renesansnih palača Europe. Prošetali smo okolnim prostorom dvorca i sjeli na travu jer smo već svi bili izmoreni i samo smo čavrljali.  Svakako ono po čemu ću pamtiti Poljsku jest i najveći rudnik soli u Europi. Razne skulpture od soli, podzemne kapele, stvarno puno stepenica i hladnoća samo su neke od asocijacija koje mi dolaze u sjećanje prilikom spomena na rudnik.

Prag – grad bogate povijesti i vrhunskog piva

Nadalje, posjetili smo Prag, glavni grad Češke. Zaustavili smo se u pivovari Staropramen koja je bila, vjerujem da svima, jedna od omiljenih destinacija putovanja. U pivovari pokazali su nam proces proizvodnje piva Nakon „obrazovnog“ dijela dolazi „praksa“. U našem slučaju, praksa je bila degustacija piva. Pivovara nudi kupnju piva i raznih poklon paketa, a kući sam ponijela paket s četiri vrste piva. Nakon pivovare zaputili smo se prema rudniku srebra. Posjet rudniku svakako je jedno od zanimljivijih iskustava. Prije samog ulaska dobili smo zaštitnu opremu – kacigu sa svjetlom i bijelu doktorsku kutu. Rudnik se ne preporuča klaustrofobičnim osobama jer je jako uzak i nizak.

Smatram kako je šetnja Karlovim mostom u večernjim satima neizbježna tijekom posjeta grada. Mostom se protežu razni izlagači sa svojim štandovima na kojima stvarno ima svega – od igračaka do drvenih rukotvorina, umjetničkih slika, mirisnih svijeća, sapuna i ulja, magnetića, odjeće i obuće. Za svakoga ponešto, a većina nas pohrlila je na suvenire za obitelj i prijatelje.

Putovanje smo zaokružili raftingom po rijeci Vltavi. Prije samog početka, uzbuđenje i adrenalin preplavili su moje tijelo i s nestrpljenjem sam čekala sjesti u čamac. Mogu priznati, očekivala sam više od samog raftinga i bržu rijeku, no svakako je bio jedno novo i uzbudljivo iskustvo.

Za sam kraj, iako naizgled Slovačka, Poljska i Češka mnogima ne bi bile prvi izbor za odabir putovanja, svakako vrijedi posjetiti svaku od navedene tri države. Svaka pruža „ono nešto“ što je čini posebnom i zbog čega je vrijedi posjetiti.

 

Fotografije: Nika Šafarić, Delia Mesarić

?>