Ulicama Berlina
Nikada nisam voljela Berlin I dok su svi pričali o njemu kao o nekom magičnom mjestu, jedino što sam vidjela bile su prašnjave ulice i gradilišta (barem jedno u svakoj ulici). Za mene je to oduvijek bio hladan, ružan i neprivlačan grad bez duše. Prvi put stižem u zračnu luku Brandenburg i dočekuje me kiša, naravno kiša u Hrvatskoj nikada ne pada, samo u ružnoj Njemačkoj.
Trebalo je nekoliko tmurnih dana da bi uopće dala priliku ovom gradu, priliku koja ti ipak promijeni život. Na prvu, sivi grad s neprijateljskom atmosferom i prvo što mi je prošlo kroz glavu bilo je „Ma zašto bi itko izabrao živjeti ovdje“. Prvih nekoliko dana odbijala sam svaki poziv za izlazak iz stana, dok mi kao svakom Hrvatu nije počeo nedostajati jedan vrlo bitan dio života, kava u kafiću!
Dok sam se onako nevoljko spremala i psihički pripremala na izlazak po sivim ulicama Berlina, primijetila sam da nakon više od tjedan dana prestaje padati kiša. Šetajući ulicama primjećuje se povijest ovog grada, neizbježan dio njegove srži. Holokaust se može vidjeti na svakom uglu i zaista je nemoguće hodati ulicama Berlina bez da shvatiš koliko se toga ovdje dogodilo. Samo na korak do ljeta, kada prestane padati kiša percepcija o ovome gradu potpuno se mijenja. Parkovi prepuni drveća u cvatu, igrališta ispunjena dječjim smijehom i ulice koje vrve životom. Toliko ljudi prolazi ovim mjestom i toliko njih odabire ovaj grad kako bi baš ovdje proveli bitne dijelove njihovih života. U ovome gradu kojeg sam smatrala hladnim zapravo toliko lako pronađeš toplinu, pronađeš ljubav i pronađeš dom. Zaljubiš se u ulice, trgove, večeri provedene na Tempelhof Feldu uz roštilj i prijatelje, sve duže noći i buđenje grada koji kao da je spavao svoj zimski san. Svakim danom počela sam otkrivati nove razloge zbog kojih bi ovdje ostala zauvijek, od šetnje Schloss Charlottenburg mostom ili ranog jutra na Oberbaum mostu uz savršen, topao izlazak sunca nakon dugih ljetnih izlazaka. Miris ljeta u Berlinu ostaje mi u sjećanju kao miris U- Bahna, poznate podzemne željeznice i za njega bih uvijek znala da miriše upravo po Berlinu.
Još jedna stvar po kojoj se Berlin pamti svakako je hrana. Kada govorim o hrani, ne mislim na njihovu kuhinju, iako svaka osoba koja živi u Berlinu ima svoj najdraži döner. Ovdje možete pronaći gotovo sve vrste svjetske kuhinje, vijetnamsku, korejsku, kinesku ili možda pak meksičku, tako da svakog dana možete uživati u večeri na bilo kojem dijelu kontinenta. Iako im talijanska kuhinja baš i nije jača strana i rijetko ćete čuti da je bilo tko probao najbolju pizzu baš u Berlinu, ističu se mnoge druge poput indijske ili japanske.
Nikada nisam shvaćala magiju koju ljudi vide u Berlinu, nikada nisam voljela taj hladan grad, dok za mene nije postao sve osim toga. Zavoljela sam sve u njemu, način na koji jutarnje sunce obasjava sobu kroz velike prozore u starijem dijelu grada i umirujuće kapi kiše kada padaju po njima u tmurnim danima. Moj Berlin sjeća me na smijeh koji je odzvanjao ulicama do ranih jutarnjih sati, sjeća me na šetnje do kasno u noć ulicama punim života, miris ljeta, parkove prepune lišća u jesen i tihu, hladnu zimu. Podsjeća me na toplinu doma i šalicu čaja uz najljepši pogled sa šestog kata u rano proljeće i tada shvatiš da magija nikada nije bila u ulicama, zgradama ili bučnim gradilištima. Ovaj grad dočekat će te raširenih ruku, samo ako mu pružiš priliku i zavoljet ćeš i buku i gužvu i zvukove strojeva subotom ujutro, sve njegove mane i svu njegovu ljepotu.