Udruga CISV: Povezivanje dječjih sela diljem svijeta!

Children’s International Summer Village (CISV) međunarodna je organizacija koja djeluje od 1950. godine s ciljem stvaranja edukativnih i zabavnih društvenih programa za sve dječje uzraste, ali i za odrasle. Djeluje u 70 država diljem svijeta s više od 200 lokalnih grupa. Cilj je organizacije učenje o miru, prijateljstvu, kulturnoj raznolikosti, razumijevanju i suradnji, a glavni programi sastoje se od seminarskih kampova i od kreativnih i edukativnih radionica koji povezuju i pozivaju sve zainteresirane kako bi upoznali što više ljudi iz različitih država, nacija i kultura. Zbog toga je nastala i CISV Hrvatska, udruga sa sjedištem u Koprivnici. Razgovarali smo s predsjednicom Mirjanom Miklić.

Koliko dugo postoji CISV u Hrvatskoj?

Udrugu smo otvorili 2009., a s idejom krenuli dvije godine ranije. Mislim da smo tada imali reunion dječjeg sela 1987. u kojem sam ja bila predstavnik Jugoslavije. Organizirala ga je Helena Hećimović, a prisustvovalo je osoblje tog kampa, alii neki voditelji tadašnjih delegacija sa svojim obiteljima. Tu se rodila ideja o CISV-u Hrvatska. Najviše su nam pomogli CISV Španjolska i CISV Portugal, a posebice Gonçalo Cassiano Santos iz Portugala koji nam pomaže i danas. CISV Portugal je buddy-država za naše uklapanje u internacionalnu organizaciju jer još uvijek nismo postali punopravna članica CISV-a.

Koliko članova brojite?

Trenutno nas ima 28, ali brojka varira. Stalno nam se uključuju novi ljudi, a neki izlaze zbog drugih obaveza ili razloga. Rad je volonterski i svatko je dobrodošao. Članovi nisu samo iz Koprivnice. Naime, ima nas i iz Zagreba, Đakova, okolice Koprivnice i drugih mjesta.

Kako izgleda rad?

Imamo predsjednika, odbore (Izvršni i Nadzorni), a imamo i međunarodni dio koji se odnosi na CISV International, a sastoji se od Trusteea i predstavnika Junior Brancha. Nalazimo se po dogovoru, i to onda kad najbolje odgovara samim članovima. Dogovori su najčešće oko aktivnosti u gradu ili oko izleta naših članova na neke od međunarodnih CISV-ovih radionica ili kampova. Nemamo određen termin sastajanja – to je uvijek u sklopu dogovora za neku aktivnost.

Kakva je suradnja s međunarodnom organizacijom?

Sudjelujemo u radu tako što pratimo vijesti, svake godine šaljemo predstavnike na međunarodne kampove, šaljemo izvještaje prema središnjici, a najviše aktivnosti imamo preko Junior Brancha, o čemu će vam više reći Ana Ozmec koja je sve donedavno bila predstavnica našeg Junior Brancha. 

Ana, možeš li nam reći što je to Junior Branch i kako funkcionira?

Junior Branch mreža je mladih članova CISV-a, i to onih između 14 i 30 godina, što smo odredili Statutom. U nekim je državama dobna granica manja – do 25. Vrlo su aktivni u provođenju domaćih i inozemnih radionica te lokalnih projekata na temu Peace Education, a ta je tema zapravo jezgra postojanja CISV-a. Pripremaju ih i provode mladi ljudi – i upravo su zato vrlo zabavne i interaktivne. Oni su, uvjetno rečeno, najvažniji članovi u CISV-u. To su uglavnom još uvijek djeca u dobi u kojoj počinju razvijati i oblikovati svoju ličnost i vlastiti karakter kako bi postali globalni građani koje zanima što se događa u svijetu i kako bi doprinijeli sveopćem miru i prijateljstvu među ljudima. Dosad smo organizirali četverodnevni minikamp blizu Koprivnice, točnije u Koprivničkim Bregima. Došli su nam ljudi iz Alžira, Libanona, Jordana, Grčke, Makedonije, Bosne, Hrvatske, Austrije i Belgije. Svi su sudionici bili mladi između 16 i 22 godine starosti. Bila je to poprilično uspješna radionica i uglavnom je bila zamišljena kao trening Junior Brancha na kojoj se učilo o strukturi i svrsi same organizacije, kao i o aktivnostima koje se provode unutar CISV-a.

Mirjana: Da, i većinu aktivnosti koje provodimo dobivamo upravo preko Junior Brancha. Sad smo na sastanku Junior Brancha radili plakat po uzoru na aktivnosti JB Israel i na taj način postajemo prepoznatljivi u krugu međunarodnih organizacija. Trudimo se napraviti nešto u duhu CISV-a u svojoj državi i poslati izvještaje o tim aktivnostima. Aktivni smo i u susjedstvu gdje preko Junior Brancha šaljemo svoje predstavnike na neke događaje – i tako se promoviramo.

Ova bi se godina nekako mogla nazvati prijelomnom u smislu aktivnosti koje provodite. Možete li reći što ste ove godine napravili?

Išli smo s novim Statutom, i to u skladu sa Zakonom o udrugama što se tiče same strukture i ostaloga. Stalno variramo oko brojke od tridesetak članova i stalno pokušavamo privući nove članove. Od onih koji su do prošlih godina bili u ljetnim kampovima, neki su odrasli, a drugi otišli. Pokušavali smo se uključiti u lokalne aktivnosti, suradnju s drugim lokalnim udrugama; išli smo i na Zelenu čistku i već četvrtu ili petu godinu zaredom obilježavamo Earth Hour i Peace One Day. Jednostavno pokušavamo približiti međunarodne aktivnosti ovim našim lokalnima. Postavili smo štandove na više lokalnih manifestacija i tako se predstavili u sklopu Dana grada, Park festa i nekih drugih događaja. Ne znam koliko smo napredovali u smislu same prepoznatljivosti u lokalnoj zajednici, a pogotovo na području cijele Hrvatske. No bilo je nekih upita iz Splita i drugih gradova, pa čak i iz drugih država. Ljudi su čuli za nas i pitali mogu li se nekako priključiti. Nadam se da će ići nabolje, da će nas biti sve više i da će se to i dalje razvijati.

Ove se godine, koliko smo upućeni, održao Seminar Camp, i to u Koprivnici. Ovo su ljeto došli ljudi iz cijelog svijeta. Kako je Koprivnica postala domaćin?

Samim time što smo se prijavili, odlučili smo gdje ćemo biti. Dobili smo kuću na korištenje. Iskreno, bilo je vrlo naporno i teško organizirati i sve provesti jer nas je malo i ograničenih smo financijskih sredstava. Svaki je volonter uložio svoje vrijeme, a volonterski je odradio sve od same pripreme do završetka kampa. Kamp je trajao tri tjedna, a održao se u srpnju. S pripremama smo krenuli negdje u siječnju ili veljači. Pripremili smo objekt u kojem je moglo boraviti i spavati više ljudi. Odabirali smo osoblje kampa, članove iz naše Udruge koje smo morali slati u Grčku na trening. Bilo je tu i mnogo sitnica koje je trebalo uskladiti. Naravno da moraš planirati što će se jesti i gdje će se to kupovati. Slali smo užasno mnogo mailova različitim tvrtkama diljem Hrvatske. Srećom, dobili smo donacije od firme Bernarda iz Čakovca koja nam je donirala madrace. Kasnije smo ih donirali Specijalnoj bolnici za kronične bolesti dječje dobi Gornja Bistra. Podravka nam je donirala mnogo svojih proizvoda, a dobili smo financijsku pomoć i od Hartmanna. Jedna nam je tvrtka iz Švedske, SM Logistics, pomogla financijski, a od Županije dobili smo 2 000 kn. Dobili smo i oko 2 000 eura od međunarodnog Peace Funda na koji su nas prijavili CISV Portugal i CISV Španjolska. Ipak, najviše su doprinijeli naši članovi koji su donirali svoje vrijeme. Na kraju smo morali organizirati aktivnosti za kampere u gradu, pa smo s Udrugom Kopriva dogovorili da se jedan dan posjete njihovi ekovrtovi. Bio je organiziran i jednodnevni izlet na Šodericu. Organizirali smo Dane otvorenih vrata u Domu mladih, što nije bilo zadovoljavajuće posjećeno ni medijski popraćeno. Pokazali smo da, kao jedna mala udruga, možemo stvarno mnogo napraviti. Ipak smo doveli dvadeset i nešto mladih u dobi od 17 i 18 godina iz cijelog svijeta (Velika Britanija, Izrael, Portugal, Kanada, Brazil, Makedonija, Švicarska, Francuska, Meksiko) koji su donijeli nešto karakteristično kulturi iz svojih država i predstavljali je. Malo sam razočarana odazivom iz naše lokalne zajednice, i to zato što smo stvarno mnogo uložili u ovaj projekt.

Kakva su iskustva samih kampera?

Oni su bili oduševljeni. To su djeca koji su već godinama u CISV-u. Njima to nije bio prvi kamp – oni su u sličnim aktivnostima praktički odmalena. S obzirom na to da je ovo prvi kamp koji se organizira u Hrvatskoj, bili su ustvari ponosni što su mogli biti dio toga zajedničkog iskustva. Mislim da je većina prvi put bila u Hrvatskoj i sretni smo što su upoznali i sjeverni dio Hrvatske koji nije turistički atraktivan koliko je to južni. Kuća u kojoj se održavao kamp bila je poprilično mala. Bio je to vrlo skučen prostor, a zbog toplotnog udara praktički su se kuhali unutra, što su neki malo lošije prihvatili. Nekima je bilo svejedno dok je nekima, koji su s toplijih krajeva, bilo čak i hladno. Uglavnom, svidjela im se Hrvatska, a svidjela im se i Koprivnica. Većina je poslije zajedno otišla u Split na pet ili šest dana. Vidjela sam kasnije na Facebooku da im je bilo lijepo. Osoblje kampa ocijenilo je da neki kamperi nisu u potpunosti ispunili zadatak kampa koji je bio prihvatiti suživot, naučiti zajedno surađivati, kuhati, pospremati, održavati aktivnosti i slično. Bilo je manjih problema i nepoštivanja prema drugima. Neki su se navodno usred aktivnosti dignuli i odbili sudjelovati, što pokazuje da nisu shvatili kamp. Cilj je uz ostale navedene aktivnosti i javno izreći svoje mišljenje, uvažavati tuđe i tolerirati jedni druge. Iako smo organizatori kampa, pristup kampu imali su samo oni članovi koji su određeni kao osoblje, uz internacionalno osoblje koje je odredila međunarodna organizacija. Nemaju previše doticaja s vanjskim svijetom, nego moraju jedni s drugima surađivati čak i ako dođe do nekih problema. Osim vrućine, bilo je i zdravstvenih problema zbog kojih smo morali intervenirati, ali sve je prošlo u najboljem redu. Na Šoderici im je bilo lijepo. Organizirane su aktivnosti i igre uz vodu, što je svima odgovaralo i stvarno su se lijepo proveli.

Kako je kamp izgledao i koliko su sami kamperi bili kreativni, možete vidjeti ovdje.

Kakvi su planovi za budućnost?

Htjeli bismo povećati članstvo, pokušati organizirati neku lokalnu aktivnost kako bismo privukli pažnju ljudi. Na godišnjem sastanku Junior Brancha imali smo dobre prijedloge: u sklopu programa CISV-a realizirati neku aktivnost vezanu na temu održivog razvoja, ali i na zanimljivu temu konflikta i rješavanju istoga. Možda organiziramo neku javnu radionicu gdje će se dramskom igrom ukazivati na probleme u odnosima i kako ih riješiti. Željeli bismo da je zabavno i edukativno u isto vrijeme. Planiramo se uključiti u rad s nekim ekološkim udrugama, bilo lokalnim ili nacionalnim, i na taj način proširiti svoje aktivnosti. Najveći nam je problem – prostor. Mi bismo možda napravili još koju međunarodnu aktivnost, povećali budžet i uživali podršku CISV-a, ali nemamo nikakav prostor. Škole nisu otvorene za to da organiziramo nešto u njihovu prostoru, a za iznajmljivanje prostora nemamo novaca. Trenutno izrađujemo mrežnu stranicu na koju ćemo stavljati obavijesti o našim aktivnostima i na taj se način približiti potencijalnim članovima.

Za kraj, htjela bih nešto poručiti mladima, djeci i odraslima: ako želite nečime doprinijeti, lokalno ili globalno, javite se i predložite aktivnosti, a mi ćemo ih pokušati provesti.