U svakom zlu i neko dobro ili ipak ne?
Nakon što se Koronavirus proširio Europom, a sada sve više i svijetom, svi smo se usredotočili na jedno – suzbijanje virusa. Nema više večernjih izlazaka, kavica u centru grada, a niti roštilja nedjeljom, osim u krugu svoje obitelji. Napokon smo dobili priliku biti doma s obitelji, ne raditi ništa naporno i na neki način uživati u takvoj situaciji. Fakultet je organizirao mrežnu nastavu, što je isto poprilično novo i „cool“ iskustvo za sve nas.
Moj radni stol, moja najdraža i najveća šalica turske kave, cigarete i toplina doma, jedino je što mi je potrebno dok rješavam nešto što će mi u životu donijeti samo dobro. Pritom sam izbjegla šminkanje, biranje odjevnih kombinacija, žurbu da ne zakasnim i još puno stvari na koje inače moram misliti. Sama pomisao na to činila mi se nekako umirujuća. Osim toga, znaš da će ti otac svakako ostati nekoliko tjedana kod kuće, a ne negdje na autocesti u kamionu, mama ti može skuhati baš ono najfinije jelo jer ima vremena, a i njoj je dosadno. Pomislila sam, svima je tako, a nadam se da je i bilo.
Jedno zlo nikada ne dolazi samo
No, vijesti koje sam ugledala u nedjeljno jutro, nisu bile nimalo umirujuće. Naprotiv, bile su bolne, tužne, zastrašujuće. Moj najdraži grad Zagreb, u kojem sam provela nekoliko godina, za kojeg sam se itekako vezala – je razoren. Moji prijatelji također su ugroženi, kao i njihove obitelji i domovi. Jedna djevojčica pred kojom je bio cijeli život izgubila je mogućnost da ga proživi. Stotine, ako ne i tisuće bolesnika je evakuirano, kao i jadne žene koje su netom prije potresa rodile. Ne mogu zamisliti taj osjećaj. U jednom trenu postaneš majka i najsretnija si osoba na svijetu, a u drugom trenutku bježiš iz bolnice, u spavaćici i kućnim papučama s novorođenim djetetom u naručju jer postoji mogućnost da će ti se strop srušiti na glavu. S ponosom oko srca gledala sam „Bad Blue Boyse“ kako pomažu u evakuiranju nedonoščadi i ostalih bolesnika u šatore i bolnice. Dečki su se ujedinili, organizirali i pomogli čak i više od nekih nadležnih službi.
Scenarij je mogao biti drugačiji
Potres je izazvao velike štete koje će, većinom, naravno platiti građani grada Zagreba. Zagreb trenutno broji oko 50 aktivnih fontana, koje su otprilike koštale 51 milijuna kuna. Da se samo polovica tog novca uložilo u obnovu bolnica i „starog dijela grada’“ štete bi bile znatno manje, a život u predivnom Zagrebu puno sigurniji. Najtužnije od svega je što se savjest probudila samo u običnim građanima, koji su isto tako žrtve svega što nas je snašlo. Ljudi doniraju novac za svoj grad, za obitelj poginule djevojčice, bez točnog saznanja kako će njihov život izgledati kada svijet ozdravi. Netko se odrekao zadnjeg novčića kako bi pomagao nekome tko nema uopće, dok drugi „spava“ na novcu i ne mari ni za koga. Za mene, brojni ljudi u ovim trenucima naši su heroji. Zato neka ori pljesak za naše liječnike, medicinske sestre, vatrogasce, civilne službe, navijače s velikim srcem i sve one koji pridonose u ovakvoj katastrofalnoj situaciji. Hvala vam svima do neba i natrag.