U redu je (ne)voljeti

Svi mi žudimo za time da nas netko voli, cijeni, poštuje. Tražimo sreću u drugim osobama i velika većina nas vjeruje u to kako je ljubav smisao života. Međutim, što ako  tu ljubav ne možemo vratiti natrag? Ovdje nije riječ o ljubavi kao o filmskom platnu već o onoj prvoj, roditeljskoj. Koliko je užasno ne moći voljeti natrag?

Kada treba reći „dosta je“?

Smiješno je koliko smo postali hladni zbog tuđih postupaka i grešaka koje su utjecale na naš život. I opet, nakon svega, spremni smo dati drugu priliku. Zašto? Jednostavno – zato što volimo. Ali, kroz što sve treba proći kako bismo shvatili da je ta ljubav za nas toksična? Ne shvaćamo da nam taj odnos ne donosi ništa dobroga već samo suze. Stoga, kako i kada reći „dosta je“? 

Neki ljudi to nikada neće saznati jer su postali ovisni o tom kaosu u kojem žive. Mir i dobra razdoblja u svome životu odbacuju, kao da su nešto najgore što im se može dogoditi dok s druge strane prihvaćaju taj kaos širom otvorenih ruku jer su iz nekog razloga počeli uživati u tome. Možeš biti najsretnija osoba na svijetu neko vrijeme, ali to neće biti dovoljno. Nedostajat će ti nešto, neki nemir, mala svađa, pokoji razbijeni tanjur, samo kako bi zadovoljila taj kaos u sebi. A zašto? Jer si naučena na to, jer tako živiš od kad znaš za sebe i ne poznaješ kako je to uistinu biti sretan i imati mir. I kako je onda moguće voljeti drugu osobu, kad ni sam nisi uspio spoznati ljubav? Ili si jednostavno bio toliko puta razočaran u ljude da više niti ne daješ nikome priliku. Čemu? Ionako će sve završiti s istim ishodom. Isto tako, možda samo želiš pokazati koliko možeš biti jak pa ćeš ponosom parati oblake dok će malo dijete čučati negdje u kutku u tebi i držati se čvrsto za tebe jer više nema za koga.

U redu je zatvoriti vrata

Kako oprostiti ljudima koji su te izgradili kao osobu, ali osobu koje se zapravo bojiš? S vremenom nekako naučiš oprostiti jer nisi niti ti med i mlijeko. No, to ne znači da zaboravljaš.  Koliko god se netko trudio jednom kada shvati da je pogriješio, da te gazio, ti već tada ulaziš u dimenziju gdje ti je više-manje svejedno. Jednostavno otupiš. Otupiš na djela, riječi, a sve što će se dogoditi, za tebe je laž, to jest neka vrsta iluzije koja će proći dok par puta trepneš. Više nemaš kapaciteta i mogućnosti voljeti. I to je u redu.
Kako voljeti ljude koji su te ušutkavali kad si imao potrebu pjevati, vrijeđali te kad si imao osmijeh na licu, koji su svaku tvoju ideju „popljuvali“ i „bacili“ tvoje snove u smeće. I onda se ti isti ljudi čude što si prazan i bezobrazan.  

Smiješno je, kako na kraju krajeva gotovo uvijek ti nekako uspiješ ispasti kriv. Jer, ipak imaš nerealna očekivanja od života. Tako bar kažu, zar ne? Zato je u redu ljudima ponekad reći “doviđenja”. U redu je reći „nije mi stalo“ ako tako osjećaš to jest ne osjećaš. U redu je reći kako nešto ne možeš i „popljuvati u facu“ jer tada bar nisi jedna od onih osoba koje se skrivaju iza drugih ljudi. U redu je ne voljeti i zatvoriti vrata.