U 21. stoljeću žene se još uvijek prodaju kao tvornice djece

U svrhu humanitarne akcije student medijskog dizajna Ivan Presečki je usred jedne od najvećih pandemija u povijesti proveo 2 tjedna u Africi.

Od 26.2. do 11.3.  istraživao je Arushu, grad na sjeveru Tanzanije. Osim rada na crkvi kao humanitarac doživio je razna iskustva koja su mu zauvijek promijenila percepciju života.

Kako si se odlučio za putovanje u Tanzaniju?

Jednu večer sam sjedio u dnevnom boravku, ušao je otac i rekao mi da ima ponudu koju ne mogu odbiti.  Ta ponuda je bila putovanje u Afriku, točnije u Tanzaniju, povodom humanitarne akcije. Nisam imao nikakve pripreme unaprijed, niti sam zamišljao Tanzaniju kao mjesto iz snova na koje bi htio otići. Jednostavno sam osoba koja jako voli putovati i odluka da idem pala je u roku minute.  Nakon toga je nastala strka jer se to dogodilo u utorak, a u petak je bio zakazan let. Tako da je to bilo poprilično od nikud bi rekli haha i u najgore moguće vrijeme nažalost, zbog korone.

Kako si usred pandemije Koronavirusa uspio realizirati putovanje?

Najviše je pomogla činjenica da Hrvatska ima jako dobar sistem za testiranja na koronavirus. To mogu usporediti s testiranjem u Tanzaniji. U bolnici u Arushi ja sam testiranje čekao 4 sata, dok sam u Hrvatskoj test obavio iz auta u roku 10 minuta.

Najveći problem su financije. Ljudi imaju određeni džeparac s kojim putuju, a trenutno se samo na testove mora odvojiti najmanje 200 eura. Osim negativnog testa mjere su zapravo na najosnovnijoj razini. Traže te da nosiš masku, što je po meni u potpunosti opravdano. Ne bi smjeli ugrožavati druge iz svoje bahatosti i lijenosti.  Zaista jedini problem koji se stvara je onaj financijski.

Kako je izgledalo samo putovanje?

Kada sam došao u samu državu doživio sam da su ljudi nevjerojatno ljubazni,društveni i prihvaćaju te kao jednog od njih. Oni tebe vide kao atrakciju. Pošto nema puno bijelaca dole ti si njima neka nova svježa stvar. Nemaju mentalitet Europljana da gledaju na drugu rasu kao da su s drugog planeta jednostavno si im zabavan haha, teško je to opisati točno.

Jesi li osjećao strah?

Lagao bi kad bi rekao da nisam osjećao strah jer to mi je bila prva vožnja u stvarno velikom avionu i proveo sam sveukupno 12 sati putujući. Mislim da je to ta prirodna doza straha i tjeskobe kada ideš isprobati nešto novo. Što se tiče same organizacije nisam imao trunke straha, znao sam gdje idem i tko će me dočekati tamo. Putovao sam sa stricem, a dočekala nas je osoba koja je već 33 godine u toj zemlji.

Opiši svoje prve dojmove.

Sami uvjeti života su mizerni. Mislim da neke domaće životinje u Hrvatskoj imaju bolje uvjete za život, što je jako tužno. Cijelo to siromaštvo i loše uvjete oni rješavaju tako da u kasne sate cijeli grad, odnosno par desetaka tisuća ljudi, izađe na ulice. Ljudi druže, pričaju, cuga se, zabavlja se i to sve usred jedne od najvećih pandemija u povijesti. Primijetio sam da im je možda jedina mana lijenost ali to je mentalitet protiv kojeg se ne može.

Ljudi su vrlo dobri i pošteni. Moram naglasiti to poštenje. Dogodila se jedna situacija u kojoj sam ja dao malom djetetu par eura i umjesto da je to ostavio sebi ili dao roditeljima on je otišao u dućan kupio mi čokoladu i vratio ostatak. Tu mi je srce zastalo i osjećao sam veliku tugu jer je to toliko siromašan,a toliko pošten narod. Da mi imamo tako nešto u Hrvatskoj to bi bilo super.

Mislim da neke probleme koje mi imamo oni ne nemaju. Oni nemaju te komplekse koje mi u Europi imamo. Njih ne brine imaju li dobar auto, dobre tenisice, mobitel, sat… Ako imaju za ručak, vodu i najosnovniju odjeću oni su presretni ljudi. Zapravo sve što im je potrebno je hrana i voda jer čiste odjeće nemaju pošto nemaju vešmašine hahaha

Kako bi opisao život u toj zemlji?

Hmmm ne znam kako bi to točno opisao. Možda je najbolje ovako najjednostavnije, njihov život je oko 100 do 150 godina nazad naspram našeg. Od načina kako obrađuju zemlju, kako se ljudi ponašaju, odnos prema ženama i djeci, svaki aspekt.

Imao sam priliku doživjeti da mi čovjek iz prve ruke priča da je prije tjedan dana došao čovjek iz Bosne i kupio ženu od dvadesetak godina za 10-12 krava. Da bi mogao povjerovati u te priče moraš ih doživjeti. Jer jednostavno kako procesuirati da se to desilo, da se u 21. stoljeću žene još uvijek prodaju kao neke tvornice djece. Ali opet ne možeš ti tu kao stranac ništa jer je to njihov mentalitet i način života.

Još jedna situacija koja me iznenadila. Kad smo stigli u Arushu ja sam išao izvaditi svoj kofer iz auta da ga stavim u sobu. Odjednom dolaze žene koje pomažu svećeniku kod kojeg smo bili. Ja u početku nisam dao kofer jer u Europi muškarac ne daje ženi da nosi kofer. Nema potrebe da kofer nosi žena koja je fizički slabija. Dok je u Tanzaniji stajalište ako ti nju odbiješ žena se osjeća povrijeđeno i kao da nije dovoljno dobra da tebi pomogne. I taj moj postupak je zapravo uvreda.

Kako je to putovanje utjecalo na tebe kao osobu?

Najviše je utjecalo na mene tako da sam počeo cijeniti pristup vodi i struji. Iako sam ja bio smješten u kršćanskom kompleksu koji je sagrađen bolje i ističe se jer je čist, jednostavno država je takva da oni isključuju struju i nemaju struje po 5-6 sati. Kad sam doma i ako nestane struje na sat vremena ljudi su već živčani i isfrustrirani zašto nema struje, di mi to živimo. Ali sad sam osjetio da je drugima to svakodnevica. Njima je nezamislivo ući u kuću otvoriti slavinu i da ti curi voda koju možeš popiti. Nagledao sam se male djece koja nose kante vode na glavi doma, gdje ju prokuhaju i tek onda ju mogu pit.

Iako mi nismo na toj razini siromaštva mislim da smo mi puno siromašniji što se tiče nekih ljudskih osobina i te neke druželjubivosti. Ne mislim samo na Hrvatsku nego na cijelu Europu. Imamo ubrzano stanje uma gdje svaki dan sve mora biti brže, bolje, savršenije dok kod njih dani prolaze usporeno kroz glazbu i druženja. Rijetko kad se desi da postoji pojedinac koji je opsjednu sam sobom i svojom karijerom da mu život proleti pred očima, toga tamo nema. A u Europi je to standard razmišljanja. Ljudi previše pate na taj vanjski izgled, npr što će ljudi misliti ako nisam išao na fakultet.

Dole su ljudi sretni ako su završili osnovnu školu ili ako znaju čitati. Upoznao sam ljude koji su moje godište, u dvadesetima, ali nisu još naučili čitati. Kod njih osnovna škola i to će možda zvučati bezobrazno, ali ona je tamo tek toliko da djeca nisu na ulici.

Kako je izgledao povratak u Hrvatsku?

On je bio vrlo jednostavan haha, sve što sam trebao je koronavirus test. Kada dođeš na aerodrom u Hrvatsku čim vide da si došao iz Tanzanije odnosno Afrike ideš 2 tjedna u karantenu i ako hoćeš ti se možeš nakon 7 dana opet testirati za 700 kuna. Ja sam ostao u karanteni 14 dana jer nisam imao potrebe izlaziti iz kuće pošto mi je fakultet većinom bio online.  Sve u svemu jako jednostavno.

Što si naučio iz tog iskustva?

Dobio sam drugi pogled na svijet. Shvatio sam da ti ne treba toliko puno da bi bio sretan. Ako imaš vodu, hranu i krov nad glavom mislim da ti stvarno ništa više ne fali u životu. Na kraju krajeva čak i obrazovanje u Hrvatskoj dobiješ besplatno.  Kome god da sam pričao o ovom iskustvu teško je zapravo opisati to siromaštvo. Trebaju ti oči da vidiš male klince kako se kupaju u jezeru od blata i presretni su. I onda se sjetim svojih nećaka koji ako nemaju čisti bazen odmah plaču i deru se. Jednostavno kad to sve sagledaš i staviš na kup vidiš koliko smo nezahvalni i pokvareni iako imamo sve.

Ne želim da me se krivo shvati mislim da je bitno da gradimo sami sebe i da radimo ali jako puno ljudi se izgubi u svemu tome. Trče za nečime bez da zapravo vide što žele postići, i mislim da je to naš veliki problem.