Turnir snova

Kada bi me pitali šta radiš svaki vikend po ovakvim vrućinama, normalan odgovor bi bio da se doma odmaram, ali ja kao i većina drugih iz mojih krajeva, igram malonogometne turnire.

Početci

Kao dečko koji je odrastao na selu gdje tu mu je najbolje, od kad znam za sebe uvijek sam bio veliki fan nogometa, ne samo igrajući, već i gledajući. Puno vremena trošim na gledanje utakmica svojih najdražih klubova, ali uvijek se pronađe utakmica koju pogledam samo radi svog užitka.

Naravno, sada kada je ljeto, zbog kraja sezone i odmora igrača, nogomet je na pauzi. Tu nastupamo onda prijatelji i ja, kao što je većini poznato postoje seoski nogometni turniri. To su turniri koje organiziraju ljudi tog sela kako bi se nešto dogodilo. Budući da, sam sa sela vrlo dobro znam kako to ide i kada i gdje su turniri. Naravno, postoji dogovor između sela koja su u okolici. U tom dogovoru stoji koji vikend bi se igrao koji turnir. Taj dogovor postoji kako se ne bi dva turnira igrala isti vikend jer to znači manji broj ekipa na svakom turniru. Također, se smanjuje zarada organizatorima. Zato tijekom cijelog ljeta svaki vikend možete negdje otići pogledati i uživati u turniru.

Zadnji vikend lipnja

Moj brat i ja smo veliki fanovi nogometa te smo se ove godine odlučili napraviti ekipu i okušati se na nekim turnirima.

Naravno, nismo si davali prevelike šanse nego je to uvijek bio plan da se malo podružimo i popijemo s dečkima.

Prvo što je trebalo napraviti je ekipa. Htjeli smo ekipu s dečkima kojima se družimo, ali opet da ekipa bude dobra, da ne bi bili kako se to kaže “kanta za napucavanje” na svakom turniru.

Ta rasprava je trajala par minuta, onda je meni pala na pamet ideja: “A da ja pitam dečke iz srednje ako su za, pošto svi oni igraju cijeli život nogomet, većina ih je u Interu”. Naravno mom bratu se jako svidjela ideja i rekli smo da ćemo tako napraviti.

Iste sekunde sam uzeo mobitel i nazvao prijatelja da ga pitam ako je za akciju. Čim mi se javio i čim sam mu postavio pitanje dobio sam odgovor koji nisam očekivao. Rekao mi je: “Ja već radim ekipu pa možete ti i buraz igrati za nas”. Ja sam odmah prihvatio i odlično smo se našli zato jer je njima trebao golman i nisu ga mogli naći, a moj brat brani mali nogomet tako da je to odlično ispalo.

Odlučili smo se da ćemo zadnji vikend u lipnju ići na turnir u Šenkovec, mjesto blizu Zaprešića. To je bio trodnevni turnir koji je trajao petak, subotu i nedjelju. Normalno, svaki dan se igralo navečer iza 21 sat, osim nedjelje kada je bila završnica pa da bi se sve stiglo odigrati moralo je početi u 16 sati

Upad na turnir nije da samo dođes i prijaviš se nego se mora se nazvati unaprijed i najaviti ekipu jer naravno nije besplatan upad nego se mora platiti kotizacija. Na ovom turniru ona je iznosila 500 kuna. Većina momčadi koje dolaze igrat imaju svog sponzora, koji im pokriva kotizaciju i u nekim slučajevima sve što popiju i pojedu. Ti sponzori su uglavnom kafići, restorani ili neki drugi poslovni objekti iako kafića ima najviše. Te ekipe imaju uvijek iste igrače i zna se kako igraju. Mi smo se sami financirali ali to nije preveliki problem jer kada nas je bilo osam ili devet svako je dao 60 kn i to je to.

Dolazi polagano taj vikend i mi smo spremni za igranje. Rečeno nam je da je izvlačenje u 20 sati kako bi s igrom počeli u 21 sat. Moj brat je išao ranije kako bi gledao izvlačenje dok se meni nije dalo ići nego sam čekao da javi kada igramo da se znam spremiti.

Izvlačenje završi i on nama šalje poruku u grupu da smo izvučeni u grupu s NK Laduč tj. njihovim juniorima koji su dobri i da smo izvučeni s Pulona Pub-om. Kada sam to čuo mrak mi je pao na oči jer je to ekipa koja je bila favorit za osvajanje turnira.

Budući da smo mi mislili da iz grupe ide po jedna ekipa mislili smo da nema šanse da prođemo, dobro pa smo kasnije saznali da idu dvije ekipe iz svake grupe.

Onda nam je bila najavljena satnica i nije mogla biti gora. Prva utakmica u 10:30 sati, dok je druga utakmica bila stavljena u dva sata iza ponoći. To je bio problem jer dosta dečki, uključujući mene je u subotu ujutro imalo ispite, ali rekli smo da ćemo izdržati.

Prvi dan

Kako sam spremao stvari u torbu počeo sam malo razmišljati da imamo dobre šanse da prođemo grupu. Samo trebamo dobiti prvu utakmicu i možemo proći kao drugi. Naravno, to je bilo sve u mojoj glavi i samo mašta.

Pokupim ja neke dečke s kojima igram i počinjemo mi raspravljat taktiku u autu, a atmosfera je bila jako opuštena. Prilikom dolaska, budući da dolazimo klasično „na knap“ s vremenom, odmah se nalazimo kod auta i spremamo se za utakmicu, dogovaramo neke akcije i s kakvom postavo krećemo.

Dođe i trenutak utakmice, ja raspravljam sa svojim bratom malo da bude glasan i neka priča jer on . Nakon prvog zvižduka odmah ostavljam sve iza sebe i koncentriram se samo na utakmicu, protivnike i glasove svojih suigrača. U većini slučajeva ja ostajem “zadnji”, to znači da u fazi napada ja ostajem na svojoj polovici i pazim da ne bi u slučaju izgubljene lopte netko išao u kontru sam na golmana. Utakmica je super tekla do negdje minutu prije kraja poluvremena. Protivnici su kružili i strpljivo čekali i u jednom trenutku se između nas našao prostor koji je igrač iskoristio i poslao loptu na gdje ju je ovaj trebao samo „pospremiti“ i to je napravio. Dogodila se najgora moguća stvar-olje igramo i primimo gol u najgorem trenutku. Na poluvremenu kažemo da nije kraj svijeta da dečki nisu najbolji i da samo nastavimo ovako igrati i da će gol doći. Drugo poluvrijeme je izgledalo puno bolje od prvoga, odmah tijekom prvog našeg napada naš igrač poteže loptu iz daljine budućiu da je vidio prostor i ulazi u gol. To kao da je uništilo protivnike jer golovi nakon toga su samo nastavili padati. Možda je bio umor ili nešto, ali u drugom poluvremenu nisu pružali preveliki otpor. Utakmica je završila 5:1 i mi smo znali da nas ovakav rezultat vodi dalje, ali opet smo htjeli odraditi dobru utakmicu protiv Pulone da vidimo kako se možemo i ako se uopće možemo nositi s njima.

Naravno, između utakmica imali smo puno vremena za „ubiti“, ali nikome se nije dalo doma ili nešto nego smo ostali gledati druge utakmice da vidimo kako drugi igraju i bilo je par stvarno dobrih ekipa. Mi smo se u međuvremenu odlučili kartati bellot samo da vrijeme prođe brže.

Dolazi onda i druga utakmica naše grupe. Opet na istom mjestu kod auta dogovaramo plan i spremamo se. Rekli smo idemo igrati ovu utakmicu kao da nam ovisi o prolazu da vidimo kako će ići dalje. I krene i druga utakmica i dobro se držimo. Naravno puštamo posjed i branimo se većinu poluvremena i nadamo se nekoj kontri. Kontra dođe, ali njihov golman je na mjestu. Poluvrijeme bez puno događanja i mala pauzica. Drugo poluvrijeme slijedi i prilikom jedne naše akcije lopta bude presječena i igrač ode u kontru na naš gol, pukne i ja nisam loptu ni vidio dok nije stala u mreži. Gubimo 1:0, a to će ispasti kao i konačan rezultat, normalno da smo bili razočarani gubitkom, ali mogli smo vidjeti da se možemo nositi s takvim ekipama i da bi ovo mogao biti dobar turnir za nas.

Tu završava naša noć i rastanemo se do drugog dana.

Drugi dan

Drugi dan se probudim ujutro uz poruku da se taj dan odigrava druga strana grupa te da mi ne moramo dolazit nego da u nedjelju igramo. To je bila super vijest jer to znači da smo brat i ja mogli otići na turnir u Kumrovec igrati budući da se igralo jedan dan. Na kraju je samo brat išao igrati jer sam ja morao ići na rođendan od kumova.

Naravno, ja sam si na rođendanu popio, ali stvarno mi se nije dalo biti tamo jer su svi ili stariji ili mlađi od mene pa nisam tamo imao što raditi sam.

Dobro pa mi je u pomoć skočila najbolja frendica koja je došla po mene i onda smo skupa otišli na turnir u Kumrovec budući da je njen brat igrao s mojim. To nije bila ista ekipa kao od dana prije nego je moj brat išao sa svojim prijateljima igrati.

Mi dođemo tamo taman da vidimo kako gube 3:0 drugu utakmicu. Naravno, mi smo to očekivali, ali budući da su imali još jednu utakmicu odlučili smo ostati i nešto pojesti budući da nismo trebali predugo čekati. Naravno, dok je došla i ta utakmica bila je kaos i opet su izgubili samo ovog puta nisam siguran koliko. Mislili smo tu da idemo doma jer je već bilo oko 02:00 sata ujutro. Ali onda smo primijetili da ekipa iz našeg sela koje sve znamo igraju u polufinalu pa smo i to ostali pogledat.

Naravno oni su dobri pa su i u polufinalu pobijedili na penale. I sada dolazi finale, sve vam je jasno koliko je sati kada si pogledao prema nebu vidjelo se da se počelo daniti.

Došlo je i to finale, ali nažalost tu su izgubili i završili drugi.

Treći dan

Došao je i taj treći i zadnji dan turnira. Mi smo imali sreće pa nismo igrali po najvećoj vrućini, nego smo imali prvu utakmicu u 06:00 sati. Ali došli smo ranije da bi malo gledali turnir i vidjeli kakve utakmice imaju.

Dok je došlo vrijeme nalazimo se već na dobro poznatom mjestu kod auta kako bi i spremimo se. Sada nam nije svejedno jer sad je ispadanje, izgubiš utakmicu i ispadaš. Opet smo imali sreće i u osmini finala smo izvukli MNK Laško. To su bili neki dečki naše godište, ali znali smo da smo bolji i da bi trebala biti lagana utakmica.

Utakmica počinje i odmah smo vidjeli da nisu dečki nešto koordinirani pa se nismo ni previše umarali. Na poluvremenu već smo imali 3:0 prednosti pa smo rekli da se nema potrebe umarati previše i samo da privedemo utakmicu kraju. Utakmica je završila 6:1, uspjeli su nam dati gol odmah na početku drugog poluvremena.

Nakon naše utakmice odmah je slijedilo izvlačenje budući da smo mi bili zadnja utakmica te runde. Izvlačenje nas ovaj puta nije pomazilo i izvukli smo Bench, jako dobru ekipu.

Ovaj puta smo igrali drugi tako da nije bilo previše vremena za odmor pa smo odmah krenuli raspravljati kako da ih dobijemo. Došli smo do zaključka da ne treba srljati i da samo pustimo loptu i igramo obranu.

Opet dolazi utakmica i ja „skužim“ da oni nemaju golmana nego da igraju golman-igrač, to znači da će nas uvijek napadati s jednim više nego što je nas i to je značilo da se sigurno branimo i igramo disciplinirano obranu. Utakmica je dobro tekla. Oni su imali loptu 90% i samo su pucali, ali u zadnje tri minute uspjeli smo iščeprkat loptu i išli smo u kontru da njihov najbolji igrač napravi faul i dobije dvije minute. To nam je otvorilo šansu jer smo onda mi igrali posjed, a oni su se branili. Tijekom vrtnje Misi(naš najbolji igrač) je našao mali prostor da pukne prema golu i odmah delirij, lopta je ušla minutu prije kraja vodimo. Odmah smo se vratili u obrambeni blok i uspjeli zadržati prednost.

Sada već se nadamo budući da smo već u polufinalu, top četiri momčadi. Nismo se prije dva dana nadali nečemu ovakvom.

Izvlačenje dođe i izvučemo najbolju ekipu po nas. Opet dečki, ali ovi znaju malo bolje igrat i to su pokazali.

Utakmica je krenula i odmah šok u prvoj minuti iz mrtvog kuta iz okreta protivnik sprema loptu pod gredu i gubimo.

Cijelo poluvrijeme smo gubili da bi drugo riskirali s golmanom-igračem i nije se isplatilo u početku jer četiri minute do kraja primimo gol za 0:2.

Minutu i trideset sekundi do kraja utakmice Misi uspije nekako doći sam na golmana i vanjskim djelom noge ga loba i vraća nam nadu.

Onda dolazi zadnjih famoznih 20 sekundi, šaljemo loptu samom igraču na drugu i on promašuje gol. Mislimo si kraj utakmice, ali njihov golman baci loptu u zrak i igrač misleći da je kraj nabije loptu rukom. Odmah radimo pritisak na suce da daju dvije minute isključenja. I oni daju, znači deset sekundi do kraja gubimo 1:2 i igramo pet na tri. Brzinski izvedemo slobodni udarac, mala akcija i neki déjà-vu, lopta opet na drugu stativu opet istom našem igraču ali ovaj put posprema loptu u mrežu i donosi nam penale. Mi svi pucamo od sreće al utakmica nije pobijeđena imaju se još penali za pucati.

Nažalost nakon sedme serija penala mi izgubimo i ispadamo u polufinalu. To znači da imamo utakmicu za treće mjesto koje nosi pehar i 1000 kn ali nama se stvarno to nije dalo igrati nakon ovoga i još smo išli na naše stare prijatelje iz grupe Pulonu.

Tako da smo dogovorili penale koje smo na kraju i dobili jer je moj brat skinuo jedan od prva tri udarca.

Završili smo na trećem mjestu dok je naš protivnik iz polufinala osvojio turnir. Dobili smo pehar i vratili si novce, ali opet smo imali gorak osjećaj u ustima jer smo znali da smo to mogli osvojiti.

Fotografije: Ivan Gajovski