Treba imat’ dušu, Atomsko sklonište
Sinoć sam uz mini koktelčić (i ja sam mini pa sva količina mora odgovarati mojoj veličini) slučajno uhvatila blok ex-Yu hitova na radiju. Dugo nisam čula neke. Znam da si ih uvijek mogu pustiti na jutubu, ali nije to to. Nekad trebaju iskočiti na radiju i iznenaditi. I onda ja samu sebe iznenadim s tim nekim plesnim pokretima koji kao da su izašli iz tko zna kojeg filma. To je ono sigurna soba, sigurna zona, nitko ne gleda, you go girl! Pa se na to nadovezuje i onaj meme na kojem se netko pita što ljudi toliko dugo rade pod tušem. A odgovor je klasika. Meet and greet, još jedna pjesma za stol u pozadini, preuzimanje nagrade pa govor zahvale svima koji su glasali i sve što dolazi uz to. Nekada zbilja kao da živimo u nekom cirkusu, zar ne?
Ne sjećam se da sam ikada bila u cirkusu. Mislim baš cirkus. Ne lunapark i oni vrtuljci, autići na koje obavezno svi idu i zabijaju se jedni u druge jer zašto ne, prilično jadne kuće strave/straha/kako god se zvale i sav ostali raspored zabave, smijeha i straha. Da, mislim na baš pravi cirkus koji se utabori na zelenoj površini sa svojim velikim šatorom, a onda u 21:00 h počne show. Dobro, možda sam malo previše u filmovima, ali mislim da je jasno na što mislim. I znam da klaunovi nisu isključivo vezani samo za cirkus. Ili McDonald’s. Ali trenutno sam u cijelom tom cirkus filmu pa samo stvorite tu sliku u glavi čisto da znate na što mislim. Iako ne sumnjam u to da znate, naravno. No. Zašto spominjem klaunove? Jer se u zadnje vrijeme osjećam kao klaun. Osjećam se kao da ima crvenu trubu na nosu, iscrtan osmijeh, rudlavu kosu i da je moj jedini zadatak svaki dan nekoga nasmijati. Da ne shvatite krivo, nemam lažni osmijeh na licu koji nosim samo da ga nosim, imam ultra mini nos koji se često zacrveni zbog nekog prištića koji izađe i kojemu je tako očito zadatak da zbilja izgledam kao klaun. Ne, ne, ne mislim da doslovno izgledam kao klaun. Samo se osjećam kao jedan. Nisam uopće sigurna da znam dobro objasniti kako i zašto, ali pozicija klauna mi se nekako vrti po glavi.
Svjesna sam da postoje svakakvi ljudi. I da zapravo svaka osoba ima tu neku svoju ulogu. I svakoga privlači nešto drugo. I vjerujem da je svakome u jednom trenu dosta onoga što je i što čini njegovu ulogu. I tko god mene upozna, kaže da sam pozitivna. Uvijek nasmijana. GLASNA (čujete kako se volume odjednom povisio). Mini. I još hrpu toga i cijela ta hrpa zbilja stoji. U redu je. Ali nekada mi je naporno to. Sve to. Nisam sigurna da li je zapravo problem u meni jer imam takva očekivanja od sebe ili je problem u tome što drugi imaju takva očekivanja od mene. Ili je problem i u meni i u drugima. Evo, zbilja nisam sigurna. Ali zanimljivo kako se glava mijenja s godinama. I glava i gledanje i na sebe i na sve druge i drugo. I zadnjih par mjeseci mi je jasna moja uloga. Klaun. Ja sam vražji klaun. Onaj netko tko će nasmijavati ljude oko sebe. Tko će biti pozitivan. Davati savjete. Tko će sve znati i koga će svi znati. Ako po ničemu, onda po glasnom pričanju i smijanju. I pjevanju Vesne Pisarović. I netko tko zbilja neće šutjeti. O bilo čemu. I još sam svašta nešto. Što je najgore, zbilja ne radim sve to namjerno. I zbog toga je naporno. Jer znam da sam to ja. I znam da sve to nije ništa loše. I znam da je to što trenutno govorim zbilja glupost. Ali obično upravo takve neke gluposti i jesu naporne čovjeku koji ih ima. I znam da klauna ljudi vole voljeti. I da si klaunovi ne mogu pomoći, da su jednostavno takvi kakvi jesu i treba im laskati što su uvijek prihvaćeni, što zabava i smijeh krenu čim uđu u sobu/faks/dvoranu/negdje. I laska nekada, vjerujte mi. Ali nekako što sam starija, to mi je teže prihvatiti takvo laskanje. Ne znam. Da ne shvatite krivo, volim ja to što sam, kakva sam, zašto sam i sva ona pitanja koja uvijek zahtijevaju odgovor. Ali i klaun ima svojih dana.
Upravo je 18:44. Dobila sam mini šok kada sam vidjela da je već kasno popodne, čisto jer je vani još uvijek dan. Halo, sunce je vani! Dobro, sunce se skriva iza oblaka, ali još uvijek viri. Sada je zapravo najbolje vrijeme za hvatanje duge. Neki dan smo ju prijateljica i ja stvarale dok smo putovale s faksa. Samo da znate, nema vrča sa zlatom na kraju duge. To je sve bila laž. Ali tko sam ja da uništavam mitove, legende i priče. Možda smo samo tražile na krivom kraju? Uskoro će 21:00 h. Vrijeme za još jedan show. Šalu na stranu, svatko zbilja ima svoju posebnu ulogu. I svi vole onu koja im je dodijeljena. Ne znači da će ju voljeti svaki tren, da im neće biti naporna, da će uvijek moći ispunjavati očekivanja sebe i drugih. Veza sama sa sobom zahtjeva rad. Zahtjeva trud. To je najdulja veza koju će osoba imati u svojem životu. I ona zahtjeva jako puno rada, truda, ljubavi, razumijevanja, učenja, rasta. Kao i svaka druga veza, zahtjeva puno toga. Život je cirkus. Netko je krotitelj lavova, netko akrobat, netko samo sjedi u gledalištu i uživa. Nije bitna uloga. Nikad nije bila. I bila ona mala ili velika (mini), cirkus nije potpun bez nje.