KULTURA

Kao žena koja je živjela na mnogim mjestima, Elif Shafak jednostavnim jezikom donosi kompleksnost kulture u svoja djela. Rođena u Francuskoj, s roditeljima Turcima, živeći na 2 različita kontinenta, Elif se odlučuje posvetiti ljudskim životima.


Završila je pravo, radi kao novinarka, a spada među najutjecajnije ljude na svijetu. Bori se za prava žena, jednakost i ravnopravnost, a upravo tu problematiku će razgranati u svojem novom romanu. Nakon što se proslavila romanima 40 pravila za ljubav, Crno mlijeko, Majstor i ja, odlučuje se za kompleksni roman, ali opet pisan onakvim stilom da svatko može shvatiti njezinu poruku.


10 minuta i 38 sekundi u ovom neobičnom svijetu roman je o jednoj ženi, njenih 5 prijatelja i nebrojeno kultura. Roman započinje ubojstvom Leile, prostitutke s velikim srcem. Te minute u naslovu vežu se na činjenicu da razmišljamo još 10 minuta nakon smrti, a ona se prisjeća mirisa, stvari i ljudi iz djetinjstva. Kroz lik Leile, priča sudbinu samo jedne od milijun tragičnih koje se događaju zbog običaja i kulture. Djevojka koja je bila zatočena u sebi bježi i time gubi cijelu obitelj. Ista odbačena djevojka uspijeva naći 5 prijatelja koji će joj značiti mnogo više od iste one obitelji koja ju je odbacila.

Priča počinje u prošlom stoljeću, a ubrzo se vraća još dalje u prošlost. Vrijeme kada je Turska još radikalnija, a žene imaju minimalno prava. Shafak daje vrlo slikoviti prikaz rituala i načine razmišljanja, ukazujući time koliko je to pogrešno. Pogrešno jer žene ne smiju čitati novine (s naglaskom ako su uopće znale čitati), nisu smjele izlaziti, a muškarac je bio apsolutan autoritet. I sve je to normalno u očima susjedstva. U ovoj priči dio protagonistice živi čak donekle normalno s obzirom u kakvom se društvu nalazi. Kasnije tragičnost dobiva na jačini, ali ona postaje jača. „Tuga je lastavica; Jednog dana se probudiš i misliš da je otišla, ali samo je odletjela negdje drugdje i grije perje. Prije ili kasnije, vratit će se i ponovno ti se smjestiti u srce.“

Leila odlučuje pobjeći i snaći se bez ičije pomoći. Iz maloga grada bježi u Istanbul, grad u isto vrijeme zadivljujući i opasan. Roman prikazuje jačinu žene i u pozadini se proteže priča o snazi prijateljstva. Likovi nisu naši susjedi, oni su na dnu društvene ljestvice i kada bi samo jedan od njih nestao, nikoga ne bi bilo briga. Osim njih četvero. Veliku simboliku nosi i groblje koje se nalazi na rubu Istanbula, gdje nema kamenih ploča s imenom, zakopani se označavaju brojevima. Tamo leže nesvrstani, oni koje je društvo odbacilo ili stranci čije tijelo nije moglo prijeći granicu.

Roman ne donosi puno akcije, važnija je poruka iza cijele priče. Za društvo su važne upravo ovakve knjige koje žele donijeti promjenu. Čitajući, osjećala sam tjeskobu jer znam da takvi životi postoje, da je mnogo ljudi odbačeno i da se bore za goli život. Istovremeno, cijenim glavni lik jer pokazuje snagu, i to onu žensku koja možda nema pravo mjesto u društvu. Sposobnost prilagodbe, ali i borbe kao pokazatelja da je život vrijedan.

foto: Elena Sovar

?>