Three Billboards Outside Ebbing, Missouri (2017.) – Oscar je na putu za Missouri

Obitelj, bijes i potraga za pravdom glavni su izvori problema i sukoba u najnovijem filmu Martina McDonagha, ”Tri plakata izvan grada”. Ovo je film temeljen na rastu i razvoju oštećenih i kompleksnih likova u kojemu radnja ima pozadinsku ulogu te je korištena samo kao katalizator za daljnju promjenu istih. McDonaghov način stvaranja likova potpuno je drugačiji od ustaljene podjele na samo dobre i samo loše likove, a ta kompleksna manipulacija karakterom svakog lika igra veliku ulogu u ostvarivanju glavne ideje drame.

Vješta karakterizacija vidljiva je u McDonaghovim ranijim filmovima, kao što su ”In Bruges” (2008.) ili ”Sedam Psihopata” (2012.). Glavni likovi puni mana i poroka za njega su standardna praksa kojima dočarava surovu, no realnu sliku nesavršenog svijeta.

Glavni lik ove kompleksne drame je Mildred (Frances McDormand), žena čija je kćer brutalno ubijena prije šest mjeseci. Za ovaj zločin lokalna policija, predvođena šerifom Willoughbyom (Woody Harrelson) još nije pronašla krivca. Shrvana tugom i vođena bijesom, Mildred iznajmi tri napuštena plakata na sporednoj cesti Ebbinga, malog grada u kojem se odvija cijela radnja. Ova odluka postat će temelj drastičnog karakternog razvoja svih sudionika u sukobu jedne žene s lokalnom policijom.

Na temelju ovog kratkog uvida u radnju filma bilo bi logično zaključiti da je ovo samo još jedna drama koja u središte stavlja potragu za krivcem i borbu glavnog lika protiv nepravde i lošeg pravnog sustava, no ”Tri plakata” su nešto sasvim novo i drugačije. Ne bavi se uobičajenom problematikom krimi drame, već na temeljima iste prelazi u detaljnu analizu međuljudskih odnosa i razradu likova. Ovi postupci odrađeni su logički i savršeno su tempirani, te ni u jednom trenutku ne ostavljaju dojam brzanja ili pretjeranog kompliciranja nekog lika. Veliku ulogu u pravilnom ostvarivanju tog procesa imao je jednostavan, ali efektivan scenarij, koji je kroz cijeli film realan, a ponekad čak i surov. Omogućio je prikaz likova ”bez dlake na jeziku”, koji su kao takvi savršeni za ovu dramu. Najbolji primjer surove realnosti scenarija je Mildredin razgovor s lokalnim svećenikom, gdje je u nekoliko rečenica iznesena kritika Crkve i zakona.

Naravno, čak ni savršen scenarij nije efektivan bez pravilne glumačke postave koja ga je sposobna prikazati. Srećom, u ovom su filmu gotovo savršeno odrađeni, a najviše se ističu ranije spomenuta Frances McDormand, kojoj je ovo najbolja uloga od ”Farga” (1996.), Woody Harrelson te kriminalno podcijenjen Sam Rockwell u ulozi policajca Dixona. Ovaj trojac zaslužan je za moju apsolutnu opčinjenost ovim filmom i glavni su razlog zašto ga svima gotovo svakodnevno preporučujem.

Krenemo li redom, Frances McDormand u ulozi odlučne i bijesne žene pokazala je sav raspon emocija koji je očekivan od osobe ispunjene tugom i nemirom, od iracionalne agresije do ranjivosti. Na temelju jedne emocije, točnije bijesa uspjela je razraditi lik koji je sposoban izraziti više emocija samo pogledom nego što bi neki likovi bili u stanju izraziti kroz monolog. Svaka njena odluka, koliko god se činila brzopletom ili iznenadnom može se logički objasniti promatranjem njenog lika. Uspjela je smisleno prikazati lik koji je često vođen naizgled besmislenom logikom.

Woody Harrelson također je odradio impresivan posao, iako je za to imao znatno manje vremena na platnu. Šerif Willoughby isprva je prikazan kao samo još jedan u nizu osoba zakona koji su protiv Mildred i njezinih plakata, no njegova karakterizacija dolazi do izražaja kada je u priču uvedena njegova obitelj. Ovdje Harrelson briljira; u prikazu brižnog oca i muža koji je sukobljen s problemima iz profesionalnog, ali i privatnog života. Njegovi postupci i način razmišljanja o životu u velikoj mjeri utječu na Mildred, te kasnije i na policajca Dixona, čija je transformacija najimpresivniji segment filma.

Prikazan kao rasist i nasilnik koji je neodgovoran u provođenju svoje profesije, policajac Dixon od početka je postavljen kao lik kojeg volimo mrziti. No, kao što sam napomenuo, McDonaghovi likovi nikad nisu tako jednodimenzionalni. Zajedno s radnjom, njegov lik najviše se razvija i mijenja, no ne na način koji bi se činio predvidljiv ili kao klišej. Mržnja je prikazana kao temeljni dio njegovog karaktera, te je u svakom trenutku prisutna u Rockwellovoj izvedbi. Dodatnu intrigu ovog lika stvara njegov odnos s vlastitom majkom. Rockwell je ovom ulogom još jednom pokazao svoj talent i glumačke sposobnosti koje često prolaze nezapaženima.

Treba spomenuti i Caleba Landrya Jonesa u ulozi Reda Welbya, osobe odgovorne za iznajmljivanje i naplatu Mildredinih plakata. Iako nema puno vremena na platnu, njegov lik igra važnu ulogu u karakternom razvoju policajca Dixona, te je kao takav još jedan hvalevrijedan dodatak već poprilično impresivnom glumačkom sastavu.

”Tri plakata izvan grada” film je koji na jedinstven način prikazuje život i životne probleme, ne štedi na ocrnjivanju likova, a zahvaljujući scenariju i genijalnim izvedbama glumačke postave u potpunosti ispunjava svoju svrhu. Definitivno je vrijedan titule najboljeg filma godine.