The Hours – psihološka drama neobične radnje

Film redatelja Stephena Daldryja, The Hours, ili na hrvatskom, Sati iz 2002. godine, iako se smatra filmskim klasikom, nije vrsta filma koja bi bila moj prvi odabir za gledanje, unatoč tomu što u njemu glume uistinu velika imena američke scene i glumišta općenito. No ponekad je potrebno pogledati i nešto što nas ne zanima.

Ovu psihološku dramu uistinu je bilo otežano pratiti zbog isprepletenosti same radnje, no, u suštini, radnja se „vrti“ oko tri žene koje su u glavnom fokusu ovoga filma. Jedina razlika među njima jest vremenski period u kojem žive i njihova zanimanja, dok s druge strane, ono što ih veže je njihovo depresivno stanje u kojem se nalaze. Film započinje pričom u Sussexu, u Engleskoj te započinje in medias res jer odmah u prvom kadru viđamo spisateljicu Virginiju Wolf, koju je utjelovila Nicole Kidman, kako piše oproštajno pismo svom suprugu Leonardu Wolfu (Stephenu Dillaneu). U ovoj sceni, napetost raste baš zbog toga što tišina koju „čujemo“ u početku filma rasparuje uši te je vidljivo kako se Virginia sprema da će nešto učiniti. Osim toga, zakopčavanje kaputa, drhtanje ruku, nagli odlazak iz kuće te ushitreno hodanje do obližnje rijeke, uz misli koje pretače na papir, a uz to je prisutan i šum vode, daju poseban, pomalo zastrašujući dojam. Misli koje Wolf prenosi na papir su duboke, turobne čak i njoj samoj teške. Dakle, odmah u prvom dijelu, gledatelj se suočava s izrazito dubokom depresijom jedne žene koja se odlučuje na drastičan iskorak u svom životu – oduzimanje istoga. Ova poruka, odnosno pismo koje Virginia piše, duboko se utka u gledateljeve misli te ga prati čitavi film.
Nakon toga, radnja koja slijedi odvija se u Los Angelesu. Radi se o srednjovječnoj ženi, Lauri Brown (čiji lik je utjelovila Julianne Moore) koja živi sa svojim sinom i mužem. Muž se na sve načine trudi ne bi li joj ugodio, tako da na prvi pogled, obitelj izgleda kao idilična – muž donosi ženi cvijeće (iako je njemu rođendan), žena peče tortu mužu za rođendan, izmjenjuju se poljupci i tako dalje. Međutim, ništa nije kako se čini. Laura izrazito pati iznutra te je to vidljivo na prvi pogled čim se pojavljuje u filmu. Razlog njene patnje je njena obitelj koja je pritišće.
Treća protagonistica ovoga filma je Clarissa Vaughan, čiji lik utjelovljuje Meryl Streep. Radnja se odvija u New Yorku, 2001. godine. Naime, za razliku od prethodna dva lika ovog filma, Clarissa nema muža, već ženu, Sally Lester (Allison Janney). Njih dvije zajedno žive s Clarissinom kćeri, Juliom Vaughan (Claire Danes).
Isto tako, sve tri protagonistice čitaju jednu knjigu te se u filmu isprepliću kadrovi gdje je vidljivo kako izgovaraju i jednake rečenice na glas: „Gospođa Dalloway reče kako će ona kupiti cvijeće.“ Ovdje je vidljivo sljedeće – Virginia je autor te knjige, Laura je čitateljica, a Clarissa „živi tu knjigu“, to jest, njen život je ta knjiga. Kao što je i na početku rečeno, pomalo je teško pratiti radnju, baš zbog ovakvih scena, no na svakome pojedincu je da prosudi sam zašto je nešto tako ili nije. Clarissin život čini se kao najidealniji od sve tri protagonistice u filmu, no čini se kako je Richard Brown podosta pomrsio njene planove u životu. Richard Brown je pisac, homoseksualne orijentacije koji boluje od AIDS-a, a Clarissa ga redovito posjećuje u njegovom stanu brinući o njemu. Oni su dobri prijatelji, no ono što njih uistinu veže je nešto puno dublje. Iako naizgled Clarissin život djeluje savršeno, izgleda da nije u potpunosti sama sa sobom sigurna što želi u životu, tim više da joj višestruki poljupci s Richardom otežavaju situaciju. Virginia Woolf svoju strast iskazuje pisanjem, to je ono što je drži na životu. Pomalo je osvetoljubiva što se naročito ističe u dijelu filma gdje zapovijeda svojoj kućnoj pomoćnici pored svog posla kojeg ima da ode po đumbir u London. Naravno, Woolf joj vraća „milo za drago“ zato što je čula kako je sluškinja ogovara s drugom sluškinjom. Osim prema sluškinjama, Woolf se i muškarcima obraća „s visoka“ te su oni također u podređenom položaju, što je uistinu neobično pošto se radi o 1923.-oj godini. Za razliku od Virginije, Laura i Clarissa i nisu toliko slobodne. Međutim, važno je i napomenuti kako zapravo niti jedna od njih tri nije slobodna onoliko koliko bi htjele biti te iz tog razloga nose patnju duboko u sebi. Osim patnje i depresije s kojom se bore, ubojstvo je također jedan od motiva koji ih povezuje. Smrt je njihovo najjače oružje te su ove tri žene itekako svjesne toga, stoga svaka od njih „nosi svoj križ“. Kod Laure, depresija je vidljiva u njenom lažnom osmijehu i u tome što želi mužu ispeći tortu kako bi mu pokazala da joj je „stalo“, koja kasnije završava u kanti za smeće. Virginijino mišljenje o muškarcima i općenito o ostalim ljudima u njenom životu i nije baš najbolje. Prkosi svima – mužu, posluzi, liječnicima – ukratko – ne poštuje autoritet. Za razliku od nje, Laurin stav prema ljudima, naročito muškarcima je sasvim nešto drugo; u razgovoru sa susjedom Kitty koja se pojavljuje na vratima u njenoj kući, Laura govori kako smatra da su muškarci ti koji zaslužuju žene jer su se vratili iz rata samo kako bi bili s njima. No i Kitty, iako sporedni lik ovoga filma, svojim pričama o proslavama rođendana s mužem želi ostaviti dojam kako također živi sretno, no kasnije otvoreno priznaje Lauri da ima određenih zdravstvenih problema. Kao i Clarissa, Laura također dolazi do istog problema; poljubac s Kitty zbunjuje je te više ni sama ne zna što bi točno htjela. Značenje ovih poljubaca može se protumačiti na sljedeći način: sve navedene žene nesigurne su u sebe (možda čak i u svoju seksualnost) te se ovim poljupcem koji su dobile ili dale vidi da one na neki način traže pažnju, da su zapuštene u duševnom smislu i očajno im treba promjena. Kod Virginije vidljiva je izrazita prisnost s njenom sestrom koja joj dolazi u posjetu te je prilikom iste također uslijedio poljubac između njih dvije.
Virginia Wolf, Laura Brown i Clarissa Vaughn tri su žene koje žive u različitim vremenskim razdobljima i rade različite poslove. Međutim, imaju koješta zajedničkog, kao što su depresija, nedostatak pažnje i ubojstvo. Ubojstvo, odnosno smrt, najjači je adut ovoga filma. Sve tri protagonistice su na rubu te svako njihovo razmišljanje naginje ka smrti. To je vidljivo iz njihovih turobnih lica i dramatične glazbe koja svira u pozadini. U tim scenama, bilo bi idealnije da je redatelj stavio naraciju, odnosno unutarnji glas, monolog svake žene tako da gledatelj može točno znati što one misle. Smatram kako bi se tako upotpunio dojam filma te da bi bio zanimljiviji. Tri glavna lika koja su u središtu ovoga filma, kao što je ranije spomenuto, žive u različitim razdobljima. Ono što me uistinu iznenadilo jest obrnuto razmišljanje glavnih likova – Virginia, lik čije razdoblje se događa u prvoj polovici 20. stoljeća, činila mi se kroz čitav film mnogo snažnija, borbenija i odlučnija žena, negoli Laura i Clarissa. Iako su sve tri protagonistice iznimno krhke iznutra, a jake izvana, Virginia je to najbolje podnosila. Stoga me i iznenadila njena odlučnost koja je bila jača nego li sam to očekivala s obzirom na razdoblje u kojem se radnja događa. Za razliku od Virginije, Laura je žena koja smatra kako ne zaslužuje bolje u životu te da je obitelj koju ima njen dar koji ne smije potratiti (iako jednom pokuša izvesti samoubojstvo). Za nju, sin je nešto najbolje što joj se dogodilo, a muža „mora“ voljeti jer je to njena obaveza. Clarissa je vrlo slična svima njima, iako je njena situacija obrnuta; živi s djevojkom Sally, ali je izrazito nesretna i sama ne zna što želi u životu. Iako je s partnericom Sally već dugih 10 godina u ljubavnoj vezi, čini se kako njeno srce kuca više za Richarda, pjesnika oboljelog od AIDS-a kojeg njeguje već godinama. U slučaju kod Clarisse, ona ne pomišlja na ubojstvo, ali se ubojstvo događa pred njom u sceni kad se Richard baca kroz prozor.
Zaključno, film je napravljen tako da svaki pojedinac, odnosno gledatelj može prosuditi što se točno dogodilo – od Virginijine smrti, do toga je li Laurin sin Richard u trećoj priči on u odrasloj verziji i tako dalje. Iako to nije žanr filma koji bih sama odabrala za gledanje, na neki način mi je ipak bio zanimljiv zbog svoje „drugačijosti“. Film je za one koji vole promišljati i sami donositi zaključke na temelju viđenoga.

Foto: Privatna arhiva