Teške boje, Goran Bare & Majke

Nešto puno razmišljam u zadnje vrijeme. Ništa novo, zapravo, inače ne znam da li više razmišljam ili pričam ili se nakon toliko godina to u potpunosti uravnotežilo. Sada ispada da kada šutim, samo izgleda kao da šutim. Zapravo vodim prave bitke i razgovore u glavi. Kažu da se nikada ne može ispričati toliko dobro kao sam sa sobom. Da, zvuči malo čudno. Pogotovo kada se sjetim kako se znam odjednom samo krenuti smijati jer je moja glava rekla nešto smiješno. Ili se sjetila nečeg smiješnog. Ili se sjetila da sam nešto zaboravila pa se krenem ironično smijati jer me tek sada podsjeća na to. Evo, ne znam, ali vodim zbilja zanimljive razgovore u svakom slučaju.

Razmišljala sam o piscima. I tome koliko oni svjetova moraju stvoriti kako bi napisali nešto novo. Drugačije. Nešto neviđeno. A opet, sjetim se da je sve već istraženo, sve ljubavne priče ispričane, sva povijest ispisana i zabilježena, sve zasad postojeće dimenzije otkrivene, a one postojeće, ali nepostojeće, čekaju svoj veliki izlazak na scenu. Koliku tremu one imaju i to samo zato što moraju zadiviti apsolutno svakog koga susretnu. Više nije dovoljno da je ona nova i otkrivena da izazove uzbuđenje. Ne, ne. Sada mora sadržavati tko zna što, da zadivi tko zna koga i da bude iznad svih drugih dimenzija. Čini mi se da su kriteriji svakim trenom sve veći i veći. Ne znam. Meni bi bilo dovoljno da otkrijem novu dimenziju. Ne bi bila nešto posebna, niti bi imala tko zna što. Samo bi bila nova. Moja. Možda bi samo imala moć da ušutka glavu ponekad? Ne, ne bi to bilo to onda. Jer ipak je glava ta koja bi ju stvorila. Misli bi je kreirale, ruke oblikovale, oči istražile, a riječi zabilježile. A opet, možda nije do novih dimenzija. Možda je samo do osobnog doživljaja ovoga svijeta. I likova u njemu.

Još davno sam vidjela kako se može postati pisac. Možda to nije svima, kako se kaže, napeto, možda nije previše uzbudljivo, možda je dosadno, a možda je tko zna što. Ali pisac se postaje jednostavnim stvaranjem priča u glavi o osobama na koje naletimo na ulici. O osobi koja stoji ispred u redu za pekaru. Koja sjedi u busu. Ili stoji. Koja hoda 10 koraka ispred. Koja sjedi na kolodvoru, izdaje karte za vlak i gleda taj fantastični protok ljudi. Stvaranje priče o građevinskom radniku. Prodavaču kestena. Najveće priče su uvijek ravno ispred nas. Možda ih taj tren ne želimo vidjeti. Možda nismo spremni. A možda ne želimo biti uvučeni u stvaranje nečega novog jer nam je dovoljno ovo što imamo. Tko će ga znati. Ali u svakome se krije pisac. Ne službeni pisac knjiga, eseja, romana i ne znam kakvih radova. Samo pisac koji stvara priče o osobama na koje naleti u toku svog dana. Možda su lažne, možda su istinite. Možda nikada nećemo saznati. Možda je u tome i poanta.

Zamislite. 1000 stranica knjige. Stranice koje sadrže misli i opise. A onda i priču koju smo zamislili u onih 15 minuta vožnje tramvajem od Savskog mosta do Glavnog kolodvora. Da, ona priča o visokoj i vitkoj djevojci sa šiškama do pola čela. Obrve tako pravilno oblikovane, a da ne pričam o tome kako elegantno digne jednu od njih kada vidi na ulici nekog kretena kako vozi auto. U rukama drži knjigu. Rusku književnost. U potpunosti joj paše. Taman je uselila u novi stan na Savskoj i odlučila je sjesti u tramvaj i lutati gradom dok upija sve iz knjige. Makar, prije 4 godine je bila u Zagrebu na domu zbog faksa. Inače živi u Slavonskom Brodu. Uvijek ga je smatrala prilično dosadnim i ne dovoljno velikim. Oduvijek želi vidjeti i svijet. Zasad samo razmišlja u koji će tramvaj nakon četvorke. Ne gleda ljude. Potpuno je u svom svijetu. Čita knjigu, a svako malo digne pogled i pogleda prizor vani. Zabavlja ju što ne zna gdje je. Zabavlja ju što je izgubljena u knjizi koju čita. I onda se nasmijala sama sebi jer shvatila da je izgubljena i u Zagrebu. Nema veze. Ima fotografsko pamćenje. Memorirala ja svaku stanicu na kojoj je tramvaj stao. Svaku zgradu. Vjerojatno je zato i upisala arhitekturu. Doduše, završila je samo dvije godine. I dalje projektira, naravno. Pored nje na podu je velika mapa radova. Skice, završni radovi nekih ludih zgrada. Voli ju nositi pored sebe. Zna ju nekada i izvaditi i skicirati nove tračnice tramvaja i ludu zgradu dok je na nekom okretištu. Sada i dalje samo čita knjigu. Možda traži inspiraciju. Možda traži nešto staro da spoji s novim. Pa ispadne fantastična nova zgrada na Savskom.

Samo jedna od 999 drugih priča stvorenih u tramvaju. Rekla sam već. Tramvaji su muzeji živih skulptura. Najljepša izložba koja postoji. A tako je malo potrebno da ta izložba završi u knjizi. Zapisana i zabilježena. Možda to nije svima, kako se kaže, napeto, možda nije previše uzbudljivo, možda je dosadno, a možda je tko zna što. Ja odoh na izložbu.