TENERIFE – Kako sam osvojila 10 000 kn i zamalo se utopila?

Tenerife. Jedan od sedam Kanarskih otoka. Iliti onih otoka što pripadaju Španjolskoj, iako se nalaze u Africi. Zašto se zovu Kanarski otoci, ja stvarno ne znam. Nisam vidjela niti jednog kanarinca. Ali sam zato vidjela jako puno grlica. S jednom sam se čak i sprijateljila. Trebalo mi je pola sata da ju uvjerim kako ja ne predstavljam opasnost, a onda mi je počela jesti iz ruke! Mislila sam da će to prijateljstvo trajati zauvijek. Umjesto toga, trajalo je sve dok nisam ostala bez kukuruza. Mogla bih o tom nesuđenom prijateljstvu napisati još nekoliko paragrafa, ali vas vjerojatno više zanima kako sam uopće dospjela na taj 3000 km udaljen otok od svoga doma. 

Nisu sve nagradne igre scam

Bilo je to otprilike ovako. Pošalje meni tata link za neku nagradnu igru od 24 sata i kaže da se prijavim jer kao imam talenta za pisanje. Tema je bila lijepe želje. Pomislim kako to ne zvuči nešto pretjerano teško za napisati i nakon stotinu riječi kliknem pošalji. Tjedan dana kasnije, zvoni mi mobitel, nepoznati broj. Kaže mi tip kako sam osvojila putovanje od 10000kn. Šok. Nevjerica. Nazovem tatu da mu javim novosti. “Tata, idemo na Tenerife!” Misli da se šalim. Pokažem mu karte za avion. Oduševljen je. Mislim, oduševljen je jer idemo na Tenerife. Nešto je manje oduševljen činjenicom da ćemo tamo stići avionom. Recimo samo to da riječi tata i visina u mojoj obitelji ne smiju biti korištene u istoj rečenici. Nekih pola godine kasnije nalazimo se u avionu. Prvo Zagreb – Bruxelles, a onda Bruxelles – Tenerife. Sama vožnja za mene i tatu prošla je dosta drugačije. Tata je svu svoju mentalnu energiju morao usmjeriti na to da se ne onesvijesti. Vjerojatno mu je hrana bila zadnja stvar na pameti. S druge strane, ja o hrani nisam mogla prestati razmišljati. Mislim, iščekivanje što ćeš dobiti za snack je najljepši dio leta, ne? I onda mi kažu da sam trebala letjeti business class ako sam htjela nešto za prigristi. Ostatak leta  provela sam planirajući uništenje cijele aviokompanije (bye-bye Brussels Airlines) pa mi je vrijeme proletjelo. No pun intended. 

Traži se osoba sposobna dosađivati ljudima na barem 5 stranih jezika

Na Tenerife smo sletjeli oko 17 sati što je 18 sati po našem vremenu zbog postojanja vremenske razlike. Tamo nas je dočekao unajmljeni auto. Inače, ovdje je javni prijevoz katastrofa pa se nećete dobro provesti bez auta. Osim, naravno, ako planirate biti kao Englezi i cijeli dan provesti uz hotelski bazen. U tom slučaju auto vam neće trebati. Odvezli smo se do Los Cristianosa gdje smo smješteni,  riješili sve stvari u vezi hotelske prijave i otišli u šetnju gradom. To je zanimljivo iskustvo. S jedne strane imaš razne street performere koji te zabavljaju, a s druge strane ulične prodavače koji ti dosađuju. Svakih 5 minuta netko te zaustavi i zove u svoj restoran. Mogu zamisliti oglas za taj posao: traži se osoba sposobna dosađivati ljudima na barem 5 stranih jezika.  Jednom kad se sažališ nad njima i uđeš u restoran, ulični prodavači se pojave niotkud i kruže oko tebe kao ajkule. Njih ti je žao još i više jer hodati uokolo s 30 torbi prebačenih preko sebe ne zvuči nimalo lako. Dok sjediš tamo, sjetiš se tihih večernjih šetnji doma i shvatiš koliko ovo mjesto vrvi životom. Pomisliš da, iako ti zna ići na živce, možda će ti sva ta energičnost malo i nedostajati.

Pijesak, pijesak i još pijeska

Budim se u pola 8 ujutro što je pravo čudo za mene (ja sam jedna od onih ranoranioca koji su općenito budni prije 6) i šokiram se jer je vani još mrak. Ovdje Sunce izlazi oko 8, a zalazi oko 21:30, totalno drugačije nego kod nas. Zato im je normalno duže biti budan i kasnije ustajati. Izađem na balkon i duboko udahnem. Mislim da mi tek tada stvarno dolazi do mozga: “Jebote, ja sam stvarno na Tenerifeu!” Onda ugledam Engleze kako s peškirima trče da prvi zauzmu ležaljke. Par sati kasnije, sve su ležaljke zauzete. Ljudi  tu provedu cijeli dan što meni nikako nije jasno. Zašto bi se netko kupao u bazenu kad imaju ocean 10 minuta dalje? Ali, dobro, njihov gubitak. Ja danas idem za Los Gigantes. To je crna pješčana plaža. Budite spremni da pijesak ulazi posvuda. I gdje treba i gdje ne treba. Ustvari, većinom gdje ne treba. Mislim, ima li neko mjesto gdje bi pijesak uopće trebao ulaziti? Ok, to je čudno zvučalo. Zaboravite da sam išta rekla. Ionako ono što ovu plažu čini posebnom nije crni pijesak kojeg ovdje ima dosta (ipak se na otoku nalazi aktivni vulkan), već činjenica da  je okružen velikim stijenama. Kad se kupaš tamo, stvarno imaš onaj wow osjećaj.

Indijac i majmuni

Po povratku iz Los Gigantesa shvaćam da nešto nije u redu.  Sve me boli, temperatura je skočila u nebesa, hrana izgubila okus. Pod hitno mi trebaju antibiotici. Nekako se dovučem do ljekarne u nadi da će mi ih htjeti prodati na crno. Indijac neda antibiotike, ali preporuči neke vragove što se otapaju u vodi. “Son fuertes?” (Jesu li snažni?) – pitam. “Sí, sí, son fuertes” – potvrđuje. Ne vjerujem da su dovoljno fuertes, ali pomislim da nemam što izgubiti ako ih probam.

Sljedeći dan shvaćam da ti vragovi mogu biti samo čudotvorni jer se osjećam preporođeno. Ni b od bolesti. Za svaki slučaj, da mi se stanje ne pogorša, odlučujem se taj dan za nešto lagano kao posjeta zoo vrtu. Inače, na Tenerifeu možete posjetiti jedan od najvećih i jedan od najmanjih zoo vrtova na svijetu. Odlučujemo se za mali jer a) blizu nam je b) izađe nas 60€ manje od velikog. To se pokazalo kao dobra odluka jer je mali stvarno simpatičan. Ono što ga čini posebnim je činjenica da se tim životinjama možete približiti, maziti ih, hraniti. Ima nekoliko vrsta životinja kao što su zamorci, iguane i slično, ali glavne zvijezde su majmuni. Oni su izuzetno opasne životinje pa morate biti vrlo oprezni. Mogu se popišati na vas. Ozbiljna sam, na svoje sam oči vidjela kako se to dogodilo jednoj ženi. Također su lopovi. Ne ostavljajte torbe bez nadzora!! Doduše, slatki su pa im možeš sve oprostit. Savjet: ako želiš da ti dođu na rame, samo šuškaj vrećicom ispred njih, padaju na to.

Jeb*š španjolski, idem učiti ruski  

Sljedeći dan odlučujemo se autom popeti na vulkan. Na početku je sve super, ali kako se povećava visina, tako se sve više pitamo što nam je to trebalo. Boli glava, pucaju uši. Očito ni tata ni ja ne podnosimo najbolje promjenu visine. Dolazimo do vidikovca na nekih 2040m i odlučujemo stati. Šećemo uokolo i nakon nekog vremena glavobolja popušta, valjda smo se altimetizirali (hah, izmislila sam novu riječ). Na istom vidikovcu stao je neki Rus sa svojom familijom. Žena, djeca i baba da čuva djecu kad ovo dvoje požele zbrisati (valjda se to tako radi u Rusiji). Zamolimo ga da nas fotografira i čovjek se usput pohvali svojim znanjem hrvatskog (“daj još jedno pivo”). Doda kako je Hrvatima ruski jako lagan jezik za naučit. Kontam si ja: jeb*š španjolski, idem učiti ruski. Nakon tog prosvjetljenja ukrali smo kilu vulkanskog kamenja i vratili se u hotel (autom se može ići još nekih 300m više, ali nismo htjeli riskirati povratak glavobolje). 

Pomolite se prije Masce

Shvatimo da smo tu još samo tri dana i da je vrijeme da skupimo hrabrosti i odemo u Mascu – malo planinsko selo. Razlog zašto je potrebno skupiti hrabrosti (i pomoliti se) prije puta za Mascu je zavojita cesta koja vodi do nje. Ta cesta je točno onoliko strašna koliko se i priča, ako ne i strašnija. Put smo proveli tako da je tata vozio dok sam ja pisala oporuku. Pogledavši kroz prozor pomislila sam da Masca možda i nije najgore mjesto na svijetu za umrijeti. Znate kako crtaju onaj rajski vrt gdje su živjeli Adam i Eva? Pomiješajte to s Machu Picchuom i dobit ćete Mascu. Stvarno je prekrasna. U to smo se uvjerili u šetnji kad smo se napokon spustili do sela. Inače, ovaj prostor je poznat po kaktusima pa tako možete probati sladoled od kaktusa, tortu od kaktusa i tko zna što još. Na putu za natrag kupili smo nekoliko zaštitnih charmova u slučaju da nas bogovi ceste odluče napustiti. Očito su funkcionirali jer smo živi i zdravi stigli u Icod, nađu sljedeću destinaciju.

Icod je poznat po El Dragu, tisućljetnom stablu koje se ondje nalazi. Nakon muke da nađemo parking, došli smo do tog stabla i što da vam kažem…stablo kao stablo. Lijepo mjesto za slikati se, ali ne puno više od toga. 

Vraćamo se za Garachico, mjesto poznato po bazenima koje je u stijenama izdubila lava. Mogu reći da je poseban osjećaj plivati među njima. One stvaraju jedan minijaturni zid koji sprječava prolazak valova, iako valovi ovdje znaju biti dosta jaki pa ga prelete. Iz toga je nastala igra da sjedneš na taj “zid” i pokušavaš se zadržati na njemu dok te valovi pokušavaju urušiti (u većini slučajeva valovi pobijede). To je fora, ali završiti ćete s izgrebenom guzicom. Također, ovo je jedno od rijetkih mjesta ovdje za koje bih preporučila da imate papuče za vodu (inače su plaže pješčane i papuče stvarno ne trebaju). 

Došli smo i do utapanja

Sjećate se kako sam spomenula Loro Park, onaj ogromni zoo vrt koji sam preskočila na ovom putovanju? E pa, on vam ima i brata koji se zove Siam Park. To je vodeni park koji je zadnjih 6 godina zaredom osvojio titulu najboljeg na svijetu. On je također ono što sam najviše iščekivala i oko čega sam bila najviše uzbuđena dok sam planirala ovo putovanje. Odmah ću vam reći, nije me razočarao.

Prva vožnja na koju smo otišli je Mai Thai River gdje se ugnijezdiš u luftiću (za jednu ili dvije osobe) i plutaš po rijeci. Prvi dio puta je samo to – plutanje, ali kasnije postane nešto zanimljivije. Tamo smo se i tata i ja uspjeli dobrano osramotiti. Naime, jedini nismo primijetili strelicu i naopačke smo ušli u luftić. Zato smo se prije vodenog lifta morali izokrenuti što je rezultiralo faceplantom u vodu i zastojem u prometu (ovi iza nas nisu bili oduševljeni čekanjem, ali barem su se imali na što nasmijati). 

Poslije toga smo otišli na još par vožnji prije no što smo skupili dovoljno hrabrosti da odemo na Tower of Power, najpoznatiju, najluđu i najopasniju vožnju u Siam Parku. To vam je gotov vertikalan spust od 28 metara. Zašto je to toliko strašno? Pa…stranice tog spusta su vrlo plitke tako da vrlo lako možeš izletjeti iz njega. Da se to ne dogodi moraš se ukipiti s prekriženim rukama i nogama (ako se pomakneš, letiš van). Također, glava ti cijelo vrijeme mora biti spuštena jer ako ju digneš ispred ulaza u tunel s morskim psima, možeš ostati bez nje. Tako da, kad je došao red na mene, ja sam se stvarno ukipila, ne pomičem ni trepavice. Kad je vožnja završila i voda me izbacila u bazen, ja takva ukipljena nisam to pravo ni osjetila. Sa zakašnjenjem shvatim da su mi nos i usta puni vode i da se utapam. Tek mi tad dođe do mozga da se sad smijem pomaknuti i isplivam van. 

Vrijeme za odmor. Odlazimo na plažu (da, u vodenom parku postoji cijela pješčana plaža s ležaljkama i suncobranima). Najzanimljivije je da je ta plaža povezana s Wave Palace koja stvara umjetne valove visine do 3.3m (najviši umjetni valovi na svijetu). To su oni valovi koji kupe sve pred sobom i kad ti pogledaš iznad sebe i vidiš 30 ljudi ulovljenih u val nema ti druge nego da i sam uskočiš.

Kasnije smo otišli isprobati sve ostale vožnje, svaku po jednom (ni ne stigneš više, dugo se čeka na red). Pokazalo se da je meni najdraži zapadni dio otoka (Mekong i Patong Rapids, Singha, Kinnaree).  To su većinom vožnje za četvero, poprilično divlje. Najjače mi je u onim dijelovima koji podsjećaju na poligon za skejtere pa te voda izokrene za skoro 180 stupnjeva. Onda se stvarno čvrsto držiš za ručke, vjeruj mi.

Otpuhao me vjetar

Zadnji dan odlučili smo otići na Las Teresitas, plažu koja je proglašena najljepšom na Tenerifeu. Umjesto crnog vulkanskog pijeska, u nju je dovezen bijeli saharski pijesak. Na putu do nje prolazimo kroz Anagu, šumu koja se prostire cijelim sjevernim dijelom otoka. Nismo spremni za planinarenje, ali stanemo na nekoliko vidikovaca. Nalaziš se u razini oblaka i u daljini vidiš ocean. Lijep pogled. Ima dosta guštera. Sličnih našima, samo većih. Načula sam negdje da su prijateljski raspoloženi i da hoće jesti iz ruke, ali od mene su samo bježali  #heartbroken. Stižemo na plažu koja je stvarno lijepa, ali vjetrovita (mislim, vjerojatno nije takva svaki dan, ali je bila taj dan kad smo mi došli). Okupali smo se jednom i krenuli natrag, prehladno je s tim vjetrom. Na putu odlučimo stati na jednoj drugu plaži, El Médano, za koju smo se nadali da je bolja. Vjetrenjače u blizini i škola surfanja na plaži trebali su biti dovoljan indikator da to nije slučaj. Kad sam izašla iz auta, vjetar me zamalo otpuhao. Ali barem sam po prvi put u životu uživo vidjela surfere. Na kraju se vraćamo u Los Cristianos i kupamo se na našoj plaži. Na toj stani otoka vjetar je puno blaži i tu provedemo ostatak dana.    

Thanks mom

Sljedeće jutro mama zove u pola 7 da osigura kako nećemo zakasniti na avion. 

“Što tako rano?”
“Pola 8, nije to rano.”
“Mislim da si zaboravila uračunati vremensku razliku. Plus, avion kreće tek u 12.55.”
“Nema veze. Ionako morate spremiti kofere.”
“Spremili smo ih jučer.”
“Ups.”

I tako smo nekoliko sati proveli promatrajući Engleze u bazenu. Nismo znali kako drugačije potrošiti vrijeme. Thanks mom. Poslije toga smo otišli vratiti auto što je prošlo bez incidenta. Osim onog dijela kad smo urušili rampu. Fast forward i stigli smo u Hrvatsku. Nakon što smo se oporavili od početnog šoka izazvanog naglim prelaskom iz bikinca na dugi rukav, malo smo popričali o putovanju. Zaključili smo da je Tenerife zaista prekrasna destinacija koju svakako preporučujemo.