Tena Antonija Torjanac: mlada nada varaždinskog kazališta

Nova varaždinska glumica Tena Antonija Torjanac svoj debitantski nastup imala je u novoj predstavi „Tri kavaljera frajle Melanije“ poznatog redatelja Georgea Paroa. U predstavi je nastupala s nekim od najvećih imena varaždinskog glumišta: s Hanom Hegedušić, Janom Kerekešom i Ozrenom Opačićem.

Iako je imala sporednu ulogu – zaručnicu jednog od kavaljera frajle Melanije – oduševljena je angažmanom u predstavi. Ambiciozna glumica spremno je odgovorila na sva naša pitanja, pa čak i na ona privatna.

Kako ste došli do uloge u ovako velikoj predstavi?

Na internetu sam vidjela da se održava audicija za plesače u predstavi, a tada još nisam znala ni o kojoj je predstavi riječ niti tko u njoj glumi je producira. Iako se nikad nisam bavila plesom, odlučila sam otići na audiciju i od 15 kandidatkinja žiri se, na moje iznenađenje, odlučio baš za mene.

Kako je bilo raditi rame uz rame s tako velikim imenima?

Bila je izuzetna čast raditi uz redatelja Georgea Paroa i koreografa Milka Šparembleka, koji su velika imena u hrvatskom teatru. Od svake probe, a trajale su od sedam ujutro do kasnih večernjih sati, pokušala sam upiti maksimalnu moguću količinu informacija i iskustva koje su oni prenosili na mene i ostale glumce.

Koja je točno Vaša uloga u ovoj predstavi?

Ja sam zaručnica Prge, jednog od tri kavaljera frajle Melanije i bivšeg Melanijinog dečka s kojim ruku pod ruku prolazim gradom. Kad nas Melanija vidi počne se derati i histerično vrištati, a u tom me trenutku počne i skidati. Zanimljivo je da me u početnoj verziji predstave trebala skinuti do gola, na što sam pristala, iako nisam bila oduševljena tom idejom.Na kraju je odlučeno da će me Melanija skinuti samo do donjeg veša.

Jeste li ikada prije ove uloge negdje glumili ili sudjelovali u stvaranju neke predstave?

Odmalena me obitelj u kojoj su mama, tata, djed i baka u kazališnim vodama – vodila na scenu. Zato smatram da mi je oduvijek bila suđena pozornica. U Varaždinskom kazalištu sam bila poznata kao duh kazališta i kazališno dijete, pa su me tako i angažirali oko nekih dječjih predstava, primjerice Norci, Hoću neću i sl., ali to je sve trajalo samo do početka osnovne škole.

Kako je bilo odrastati u kazališnoj obitelji?

To je svakako imalo određenih prednosti, ali i nedostataka. Prednosti su bile to što su me roditelji – mama koja je dramaturg i tata koji je redatelj – sa sobom vodili na sva gostovanja, pa sam stvarno puno proputovala, vidjela svijeta i predstava, upoznala poznatih ljudi iz kazališne i filmske scene već kao mala. A nedostaci su ti što od mene na prijemnom ispitu za glumu svi očekuju mnogo više nego od ostalih kandidata, pa sam imala problema s upisom na glumačku akademiju.

Kakvi su Vam planovi za budućnost?

Trenutno sam studentica druge godine glume u klasi Rade Šerbedžije na glumačkoj akademiji u Rijeci, a kad to završim, vidjet ću kako i kuda dalje.