Znanost i obrazovanje

Bilo je lijepo sudjelovati u diskusijama koje bi Stipe Šuvar upriličio nakon svojih predavanja, odnosno na seminarskim druženjima. Znao je argumentirati svoje stavove, a svoja je neslaganja izricao formulacijama koje su imale i višeznačnost i poruku. Sjećam se da je nakon jednog „okršaja“ u seminaru i prigovora nas nestrpljivih zagovornika neke drukčije demokracije, odlazeći, tiho promrmljao (a uvijek je bio tih i činilo se da, prije svega, samome sebi objašnjava ono što govori): „Pa morate shvatiti da se knjiga o kojoj se razgovaramo zove Tegobni socijalizam.“

Nerijetko se sjetim njegova osmijeha kojem je dopuštao pojavu samo na jednom kraju usana. U njemu su bile sadržane i ironija, i skepsa, i samouvjerenost, i neka čudna narcisoidnost (danas mi se čini da nije bez osnove). Tegobnog socijalizma se pak sjetim svaki put kad pročitam neki tekst o sveučilišnoj autonomiji ili kad se osvrnem oko sebe.

Kao i sve ostalo zabilježeno u zvijezdama (dakle na razini ideje), autonomija sveučilišta zvuči savršeno: prostor i vrijeme u koje politika ne ulazi. Medij bez reklama. Mjesto autonomnih individua koje se bave znanošću. Ono veliko i gotovo sveto jedne zajednice. Horizont kojim se može putovati u nedogled…

A onda život.

Dolaskom na sveučilište najprije se počnete pitati jesu li osobe „odabrane“ za napredovanja u viša znanja – njihovi nadređeni i podređeni – sposobni za autonomno donošenje odluka? Je li stroj za automatsko dizanje ruku uistinu znak autonomije? Ima li na sveučilištima dovoljno kritičke svijesti za uspostavljanje kritički orijentiranog dijaloga koji bi se uzdigao iznad navijačkih strasti (regionalnih, političkih, hijerarhijskih…)? Odgajamo li studente u duhu kritičkog valoriziranja svega o čemu se diskutira ili još uvijek živimo u vremenima autoritarnih karaktera soldatskog karaktera?

Ima pitanja koja su naizgled besmislena, ali koja, nažalost, treba postavljati. Smiju li, primjerice, sveučilišni profesori potpisivati rečenice koje nisu sami napisali? Kako je moguće da se tekst objavljen u znanstvenom časopisu kompletno preuzme i objavi u knjizi u kojoj tog autora nema? Kako se isti znanstveni članci s velikim dijelom identičnog teksta i s identičnim zaključkom mogu jednom pojaviti u časopisu, a drugi put u zborniku, i to u različitoj autorskoj kombinaciji? Odakle sklonost pojedinih autora da gotovo baš sve što objave u životu – objave s još dva autora? Gdje se fabricira enormna količina tekstova onih profesora koji rade na pet, šest fakulteta i pritom imaju još pet, šest vrlo odgovornih funkcija na svom sveučilištu?

Razmišljam o strašnoj mogućnosti da se mjesta na kojem se odlučuje o znanosti jednog sveučilišta dočepa osoba sklona prepisivanju i uključivanju doktoranda u suvremenu znanstveno-robovlasničku praksu. S jedne strane je takva osoba zaštićena autonomijom sveučilišta, s druge strane nekakvim internim pravilnicima o tajni, a s treće strane mogućnošću da bilo koga koji nešto otkrije ili o tome progovori – za sva vremena zaustavi u napredovanju.

Naravno, bilo bi to strašno. Još strašnije je što bi se suprotstavljanje takvoj praksi interpretiralo kao napad na samo sveučilište. Zato u konačnici imamo Jugoplagiju na ovim prostorima, regiju u kojoj su na strateška mjesta došli „kurvini sinovi“ koji su shvatili snagu umrežavanja onih koji su nesposobni napisati vlastiti tekst te snagu straha onih koji su barem jednom pristali na njihovu ucjenu.

Tegobna je autonomija sveučilišta… Šuvar bi se vjerojatno nasmijao. Za nju su potrebni časni, pismeni, moralni i hrabri ljudi. Ima li ih dovoljno?

Sveučilište Sjever ima šansu. Mladost je uvijek značila i određenu svježinu, kolanje ideja i nepristajanje na stereotipe. No hoće li se i ono utopiti u umreženim interesima? Hoće li se prešutjeti stvari koje se ne bi smjele prešutjeti? Hoće li etičko povjerenstvo biti samostalno ili će biti samo privjesak uprave (zbog čega sam iz njega istupio)? Hoće li se paziti na akademsku čestitost? Čita li netko tekstove profesora kojima oni napreduju u svojim zvanjima?

Kao malo koje sveučilište u Hrvatskoj, Sveučilište Sjever prepuno je pozitivne energije dijela profesora, asistenata, predavača, studenata… Na Sjeveru su započeti procesi znanstvenog i kulturnog samoprepoznavanja. Otuda silno velika odgovornost onih koji donose odluke. Na njima je odluka o tome hoće li se Sjever utopiti u mreži prepisivača (koji su počeli dominirati okolinom) ili će na scenu isplivati rad i kreativnost.

Autonomija podrazumijeva i određenu zrelost. Ta zrelost nas je do sada učila kako je najvažnije da nas institucije prepoznaju kao ozbiljan projekt. Sveučilište Sjever to i je. Hoćemo li mi sada pokazati razumijevanje autonomije sveučilišta?

Onaj tko ne čisti ispred svojih vrata nema pravo ni u što upirati prstom. Nije subjekt. Ne postoji. Priziva hijerarhije koje su jače od sveučilišnih da uvede red.

Izlaz iz „samoskrivljene nezrelosti“ u odlukama je koje bi omogućile otvorenost, istraživanje, kritički govor, kumuliranje pozitivne energije te bogatstvo ideja i inicijativa.

Ono drugo uglavnom je već poznato i manje-više mrtvo.

?>