Svi su ludi, samo su neki luđi od drugih

Baš kako mnogi ljudi kažu, nismo svjesni koliko smo sretni kada smo zdravi. I uistinu je tako. Žalimo se kada moramo redovno polaziti nastavu, ići u školu, učiti za testove u školi i ispite na fakultetu, problem nam je običan odlazak zubaru, ali neopisivo nas vesele druženja s prijateljima, izlasci i te lude godine ”bez brige i pameti”.

95% tinejdžera može se uvrstiti u opisanu skupinu, a u preostalih 5% pripada i D.V., dvadeset-trogodišnjakinja iz Bjelovara.

Sve je započelo idealno, završetak osnovne škole i razmišljanje o upisu u srednju škole. D. to nije predstavljalo problem, znala je čime se želi baviti iako je to bila škola udaljena 250 kilometara od kuće. Daleko od kuće, ali nije joj predstavljalo veliki problem, jer je želja bila veća od kilometara. Prva godina školovanja je za nju bila baš kako je i zamišljala, no početkom druge godine, sve je krenulo nizbrdo.

Naizgled običan izlazak u kino s prijateljicom, pretvorio se u horor koji joj je promijenio cijeli život. Povratkom u dom, doživjela je fizički napad i to od osobe duplo starije od nje. Tih nekoliko minuta života, koštalo ju je da narednih pet godina provede na psihijatriji. Zvuči zaista nemoguće, no tada je sve krenulo – početni šok nije bio toliko strašan, no s vremenom, psihičko stanje kod D. je postajalo sve gore.

Prestala je pričati, a tijekom noći u domu, cimerice su se izmijenjivale i dežurale oko nje kako bi se uvjerile da je ona dobro. Ali nije bilo dobro. Nekoliko dana poslije, više nije bilo nikakve komunikacije s njene strane, izbjegavala je bilo kakav govor s drugim ljudima jer čim bi progovorila, mucala je, a jedino kako se sporazumijevala, bilo je pantomimom. Stanje joj se pogoršavalo, pa je bila prebačena na psihijatriju u Rijeku, a ubrzo nakon toga na Psihijatriju za djecu i mladež u Zagrebu.

U narednih pet godina, D. je bila hospitalizirana više od deset puta. Samoozljeđivanje i razni glasovi, a s vremenom i vizualne halucinacije, postali su njena svakodnevica. Nakon nekoliko mjeseci došla je kući, oporavak nije bio lak, kako za nju, tako ni za njene roditelje i braću. Svakodnevni strah bio je prisutan u cijeloj obitelji jer se nije moglo znati hoće li ona biti u potpunosti dobro. Zajedničkim dogovorom, odlučili su da je najbolje da D. upiše školu u rodnom gradu, kako bi bila blizu kuće i da ima nekog sigurnog kraj sebe, a to je njena obitelj.

Upisom u školu, morala je položiti devet predmeta razlike, no njoj to nije stvaralo problem i uspjela je u tome. Nova škola, novi ljudi, nova okolina, sve je to rezultiralo time da se D. opet pogoršalo stanje, završila je ponovno u bolnici i pala razred. Nekoliko mjeseci liječenja, pa povratak u školu, no ni tada to nije bilo kako bi trebalo biti. U školskoj godini, prisustvovala je nastavi svega mjesec dana. Unutarnji glasovi su postali neizdrživi i nije uopće mogla funkcionirati. Bojala se drugih, ali najgore od svega, bojala se sama sebe. Odluka je tada bila da se ispiše iz te škole i upiše neku drugu u nadi da će biti bolje. U međuvremenu se vratilo konstantno samoozljeđivanje, no ovog puta došlo je i do predoziranja lijekovima.

“Ne znam zašto se svi zgražaju kad čuju za Vrapče, pa tamo je ekipa ludilo.”, našalila se D. u svom stilu.

Prebacivši se u novu školu, strah od novih ljudi, okoline, profesora, bio je neizbježan. Česte nedolaske u školu, opravdavala je raznim virozama, prehladama, upalama pluća, a i onda kad bi se pojavila u školi, prespavala je većinu nastave. Kolegama u razredu sve je to bilo jako sumnjivo, čudno su je gledali i često je mogla čuti kako komentiraju sa strane da im nije jasna.

“Nitko mi nikada nije ništa ružno rekao direktno u lice, ali sa strane se moglo svašta čuti, čak su i profesori imali ”zanimljivih” izjava. Trebalo je vremena, no na kraju su me svi u novom razredu prihvatili. Počela su neka dopisivanja, druženja izvan nastave i s vremenom sam shvatila da nije toliko bitno kakvu ja dijagnozu imam nego je bitno kakva sam osoba u suštini, a po tome mi se činilo da sam se svidjela novim kolegama u razredu. Vidjela sam da nitko u razredu nije toliko loš da bi mi išta zamjerio i tako je to bila prva veća skupina ljudi kojoj sam odlučila ispričati svoju priču.,” rekla je D.

Napisala je pismo i pitala prijateljicu, s kojom je tada bila najbliža u razredu (a i dan danas su najbolje prijateljice) hoće li to pročitati za vrijeme sata razrednika kako bi svi bili upućeni. Prijateljica je pristala, ali čim je počela čitati pismo, glas joj je zadrhtao i nakon nepune tri rečenice, suze su potekle same od sebe i nije uspjela pročitati do kraja. Dala je pismo razrednici i ona ga je pročitala do kraja, no i u njenom glasu se mogla osjetiti nelagoda, a na kraju su ju izdale i suze.

“Kad sam saznala za sve što joj se dogodilo bila sam šokirana i iznenađena kao i svi ostali. No nikada je nisam htjela razlikovati ili dijeliti od drugih, pogotovo jer mi je postala jako dobra prijateljica i zavoljela sam ju iskreno, a ne iz sažaljenja kao što zna biti slučaj kada se nešto nekome dogodi pa tu postoji neka obaveza prema toj osobi. Sjedile smo zajedno i bilo je odlično, puno smijeha, druženja, ali i spavanja, s njezine strane hehe. Trudila sam se ne probuditi je, jer sam znala da joj nije lako i nadala sam se da je mirna barem dok spava. Svi su se u razredu navikli na to, pa su i nastavnici bili jako razumni i nisu nikada radili od toga ikakve probleme.

Naravno, zanimalo me sve u vezi toga, u vezi njezina ponašanja, što se dogodilo, kako, gdje i još milijun pitanja, no nekako sam se trudila imati strpljenja i ne navaljivati po tom pitanju. Znala sam da joj se svašta motalo po glavi i da je u jednom trenutku mislila jedno, u jednom nešto drugo, ali nikada se nisam bojala biti u njezinoj blizini, mislim da se više ona toga bojala, što je razumno. Često, jako često nije prisustvovala nastavi i baš me jako ljutilo kad se znala vratiti i neki drugi učenici su je odjednom toliko voljeli, grlili, a kad je nema nisu joj se znali ni javiti jednom običnom porukom. Po tome što sam vidjela, uvijek sam imala dojam da je to jako sebično i više iz sažaljenja nego iskreno, to mi je baš znalo ići na živce. Sve u svemu, zahvalna sam što ju znam i najiskrenije sam joj uvijek željela sve što si najviše sama poželi i da bude najsretnija što zaista i zaslužuje.”, rekla je D.A, kolegica s kojom je dijelila srednjoškolsku klupu

Na svu sreću, odluka o tome da svom novom razredu kaže što se dogodilo i da razlog njenog izostajanja nisu nekontrolirane upale pluća, nego hospitalizacije, ispala je jedna od boljih odluka. Uz pomoć novih prijatelja, uspjela je položiti sve razlike, ispuniti sve zahtjeve profesora i u potpunosti se uklopiti među 26 novih, nepoznatih lica. Profesori su bili puni razumijevanja, iako su i oni imali zanimljivih zaključaka, poput toga da ih izbjegava.

“Najviše od svega sam zahvalna svojoj obitelji, trebalo je trpit “to” doma i ostati koliko toliko sabran uz mene. S nekim prijateljima iz prijašnjih škola se još uvijek družim, najbolja prijateljica je i dalje tu (zato i je najbolja). I neopisivo sam zahvalna svima koji su bili uz mene u svim mojim trenucima i olakšali mi cijeli taj period kroz koji sam bila prisiljena proći. Obitelj, prijatelji, pa čak i profesori iz škole, posebno razrednica i psiholog koji su uvijek bili tu za razgovor, savjet, a i naučili su me puno toga. Trenutno se osjećam bolje nego ikad, zadnje dvije godine sam “čista” u glavi (i izvan nje isto). Terapija je svedena na minimum, a kroz neki period bi trebala ne konzumirat nikakve šarene tabletice. Ne volim baš previše pričati o tom periodu, ali također mi i nije neki problem… jer ako moja priča barem jednoj osobi promijeni pogled na svijet, nešto sam postigla. Počela sam cijeniti život, gledati zrelije na dosta stvari. Uživam u životu, bavim se volonterskim radom i ove godine ću upisati fakultet i nastaviti put prema svojim snovima. Riječ ”odustajem” u mom rječniku više ne postoji, život je borba iz koje moraš izaći kao pobjednik. Dok promijeniš svoj život, počneš mijenjati i ostale.“, zaključila je D.